Gazpromu ide odlično: dugogodišnji direktor ruskog energetskog koncerna i osobni prijatelj Vladimira Putina, Aleksej Miler je u januaru objavio kako je 2021. bila rekordna godina i po količini eksploatiranog plina i po ostvarenoj dobiti.
Jer plin se sve više traži, a cijene i plina i nafte su odletjele nebu pod oblake. Sve u svemu, u blagajnu Gazproma se slijeva prava bujica ne tek rublji, nego eura i dolara.
Dioničari Gazproma se imaju čemu radovati, makar je potpuno jasno ko je najveći i najvažniji vlasnik: država Rusija. No nešto njegovih dionica imaju i neki njemački koncerni kao što je E.ON, a tu su i mali dioničari koji u pravilu nemaju što reći.
Samo Gazprom i niko drugi!
Jer odnos tog energetskog koncerna s Kremljem je i više nego blizak: već i zbog starog prijateljstva Milera s Putinom je jasno da se tamo ništa ne odlučuje, a da tako ne želi i ruski predsjednik. Jer Gazprom najveći ponuđač zemnog plina na svijetu, po vlastitim tvrdnjama i raspolaže nalazištima s najvećim zalihama plina i u Rusiji i na našoj planeti, a za njega radi čitava vojska od pola miliona zaposlenih, piše Deutche Welle.
Ovisnost Evrope od Gazproma je golema: 43% potrošenog plina na Starom kontinentu dolazi od Gazproma i tu je još jedna posebnost iz sovjetskog doba – samo Gazprom smije i može koristiti plinovod kako bi plin prodao Europljanima, to piše u ruskom zakonu. Dakle čak niti neki drugi ruski energetski koncern ne može ugroziti njegov monopol.
I Evropljani tu jedva da uopće imaju izbora: ostatak plina dolazi iz Norveške, drugi veliki dio plina stiže ukapljen s Bliskog istoka i SAD, a tu su i isporuke iz Alžira, a i iz Libije koliko je to uopće moguće u današnjim okolnostima. Nisu sve evropske zemlje podjednako ovisne o plinu iz Rusije i tu je zlatno pravilo, što je istočnije, to je više plina Gazproma. Njemačka je počela uvoziti plin iz Sovjetskog Saveza još u doba dok je tamo vladao Brežnjev, a i danas je najveći kupac jer 55% svojih potreba pokriva plinom iz Rusije.
Evropska unija smeta
No Georg Zachman iz ekonomskog instituta Bruegel iz Bruxellesa smatra kako Rusi na tržištu igraju “prljavo”: “Gazprom iskorištava svoju dominantnu poziciju na tržištu tako da cijenom utječe na količinu plina koju isporučuje Evropi.”
Jer ruskom koncernu već i zbog toga smeta Evropska unija – a tu je riječ o milijardama eura: ona želi trgovati s pojedinim državama, ali ne s EU kao cjelinom. Već desetak godina EU pokušava uspostaviti razmjerno jedinstveno tržište plina u čitavoj uniji gdje bi na primjer Njemačka kupovala ruski plin, ali bi ga onda proslijedila nekoj drugoj članici ili nekoj državi izvan EU.
Ali o tome Gazprom ne želi niti čuti: “To je neka vrsta natjecanja između evropske regulative koja želi uspostaviti zajedničko tržište s jednakim cijenama i Gazproma koji želi svoj plin prodavati po različitim cijenama pojedinim državama”, objašnjava Zachmann. A tu je naravno onda i politika u igri.
To se najbolje vidi na slobodnom tržištu plina: Gazprom je sklopio dugoročne ugovore o isporuci s pojedinim državama sa zajamčenim količinama, ali ako treba više od toga – onda je to druga stvar. “Gazprom ispunjava svoje ugovorne obaveze, to je tačno, ali samo na najnižoj granici zajamčenih količina”, kaže i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen.
Ona smatra “čudnim” što makar je potražnja u Evropi ove zime velika – i što su cijene visoke, plin se ne nudi. To neminovno vodi do pitanja, je li to onda politika Kremlja i u svakom slučaju von der Leyen za Handelsblatt smatra da to “budi sumnju u pouzdanost Gazproma”.
“Peta kolona” Gazproma
Što je još nepovoljnije za Evropljane, Gazprom je sistemski preuzeo barem dio vlasništva nad firmama za distribuciju i skladištenje plina u praktično svim državama Evropske unije. Na primjer u Njemačkoj je Gazprom, preko svoje tvrtke Astoria vlasnik najvećeg podzemnog skladišta plina čitave zapadne Europe u Rehdenu. Takva skladišta su i zamišljena da ublažavaju neravnotežu ponude i potražnje, ali što vrijedi skladište kad je u vlasništvu samog isporučitelja?
Povrh toga, zalihe plina u Evropi su na rekordno niskom nivou, a Claudia Kemfert iz Njemačkog ekonomskog instituta (DIW) smatra kako se nikad nije smjela dopustiti prodaja Rehdena ili se barem trebalo regulirati njegovo korištenje.
U pravilu, cijene fosilnih goriva određuju i njegovu ponudu: eksploatacija nekog nalazišta se isplati tek kod određene cijene, ali to onda traje. Potrajat će i da se Europa više okrene drugim izvorima, makar će i von der Leyen već ovog ponedjeljka u Washingtonu razgovarati o dodatnim količinama ukapljenog plina iz SAD. S druge strane, Kemfert i tu ukazuje na nepromišljenost Njemačke kad ustraje na plinovodu Sjeverni tok 2 – jer naravno da je i on u nadležnosti Gazproma.
“Ako si bio poslušan…”
Ali i to je oružje koje ima Gazprom – i Kremlj: cijena plina. Svaki pokušaj Evrope uspostaviti zajedničko evropsko tržište i rezervu plina, Gazprom “ruši” cijenom za države koje se protive takvoj inicijativi. Tako je na primjer i Mađarska nedavno sklopila ekskluzivan ugovor s Gazpromom po povoljnim cijenama.
Može li Evropa slomiti toliki utjecaj Gazproma na tržište Evrope? Kad samo ona nudi gotovo polovinu potrošenog plina – teško. “S nekim koji ima sve poluge u svojim rukama možete pregovarati koliko hoćete, ali kad se zatvori plinski ventil u Moskvi, onda smo u lošoj poziciji pregovaranja”, smatra Georg Zachmann. Hoće li Rusija doista potpuno zatvoriti dovod plina u Evropu? To bi naravno bila katastrofa, ali to ipak niko ne očekuje: i Rusija treba milijarde eura koje tako dobiva.
Za šefa Gazproma je i Evropa tek jedna stranica uspjeha Gazproma, jer on želi mnogo više: želi biti najveći energetski koncern planete. Jer on trguje i naftom i električnom energijom, kako na istoku tako i na zapadu. Upravo kod otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu je Putin sa Kinom dogovorio veliku isporuku plina toj zemlji, a Gazprom izvozi naftu i u same Sjedinjene Američke Države. 2020. je 8% američkog uvoza nafte došlo od Gazproma – a to je više nego što je Americi isporučila i njena saveznica Saudijska Arabija.
(Hayat.ba)
