Jeste li znali da je u srcu Bosne postojao grad – Dubrovnik?!
Ako niste, ne uzrujavajte se, jer veliki je broj ljudi rođenih u Bosni i Hercegovini, ili koji u njoj žive, a da za njega nikada u životu nisu čuli.
Smjestio se iznad ušća potoka Zenika u rijeku Misoču, desetak kilometara daleko od Ilijaša, a svega 19 kilometara zračne linije od centra Sarajeva. Podignut je na brdu nadmorske visine 886 metara, okružen visokim stijenskim masivima (i do 1110 metara iznad mora) i neprohodnim liticama kanjona, piše Slobodna Dalmacija.hr.
Prvi zapis o tom srednjovjekovnom gradiću datira još iz 1605. godine, i to iz pera jednoga gospara s mora, Jakova Lukarevića, piše Slobodna Dalmacija.
U svojim spisima što se čuvaju u Dubrovačkom arhivu, taj kroničar navodi okolnosti osnivanja kontinentalnog Dubrovnika, odnosno Grada i Varoši, kako se još naziva ovaj lokalitet. Po njima, ban Kulin je, otkrivši rudnike s velikim zalihama srebra i željeza, u pomoć pozvao upravo Dubrovčane, koji su u to doba bili na glasu kao vješti zanatlije i još vještiji trgovci.
Priča iz djetinjstva
I ilirac fra Ivan Frano Jukić spominje Dubrovčane koji su tamo topili srebrnu i željeznu rudu i podignuli grad uz odobrenje bana Kulina, što znači da bi se trebalo raditi o koncu 12. stoljeća. Istom su misijom ljudi s mora u Bosnu dolazili i u druge gradove, poput Vareša, Olova, Srebrenice…
Srednjovjekovni Dubrovnik padom Bosne i dolaskom Turaka (1463. godina) dobiva novo ime – Pazar, ali i dalje ostaje važna tačka na trgovačkoj karti. Pretpostavlja se da je to bio sve do 18. stoljeća, kada je i napušten.
Više od dva stoljeća bio je pao i u zaborav povijesti. Takav bi i ostao da nije bilo jednog čovjeka, Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovu časopisu “Stećak” objavio članak “Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni”. Prethodno je godinu-dvije dobro prostudirao sve dostupne povijesne izvore i sublimirao ih na jednomu mjestu.
Perica i sam porijeklo vuče iz toga dijela srednje Bosne, a priče o napuštenom gradu urezale su mu se u memoriju još od djetinjstva.
“U selu Tisoviku, nasuprot gradu, živjeli su moja baka i stričevi. Tu se nalazila jedna kaldrmica dužine nekih 100 metara, čija je namjena mnogima bila nejasna. Na njezinu kraju uvijek je na tronošcu sjedio postariji čovjek i on je bio taj koji je nama djeci pričao kako je tu nekada bio grad, koliko je bio velik, da je imao svoje zidine za zaštitu, a da se na tom dijelu koji je već postao prašuma još nalaze građevine s očuvanim prostorijama i slično.
Što je zanimljivo, unatoč tom zaboravu, očuvala su se imena starih toponima, pa se selo tri kuće ispod nazivalo Grad, stijenu Bedem, a dio ispod nje Varoš. Kada se sve posloži, radi se o toponima koji označavaju jedan urbanizirani prostor”, govori nam Perica.
Nekropola stećaka
Ubrzo mu se priključila brojna armija entuzijasta i zaljubljenika u historiju, što udruženja, što mislećih ljudi, i danas je to postao jedan pravi pokret. Prvu bitku koju su trebali dobiti bila je 2003. godine kroz zatvaranje lokalnog kamenoloma, koji je već dobro nagrizao Grad. I uspjeli su, isto kao što su deset godina poslije izborili da se lokalitet proglasi nacionalnim spomenikom.
Kompletan tekst je na linku
