Tišina snima se!

Mostar, ratne ’93. Ratni studio Mostar. U gostima kod Alije Behrama gradonačelnik Smajo Klarić. Biće razgovora o uspostavi civilnog društva. Važan razgovor, potrebna je velika tišina u improvizovanom studiju u kojem se čuje čak i ono što se događa van zgrade. Toliko o izolaciji studija.

Gosta bi trebalo nečim počastiti, a nema ništa drugo do neki ruski čaj, bez šećera naravno.
Zamoli Alija Behram mladu saradnicu Maju Dželilović (danas Burić) da spravi taj čaj i donese ga u studio gradonačelniku. „Samo pazi da se ne čuje kakva lupa“-kaže Behram.

Pripremila Maja čaj, stavila ga na neku tacnu koja sama od sebe zvoni. Treba sad ući u studio, staviti čaj pred gosta, a da pri tome u program ne prođe nikakav „vanjski zvuk“.

Nosi Maja tacnu na prstima i ponavlja u sebi- „Samo da se ne čuje“. Ide prema studiju, otvara vrata- povlači kvaku k’o u indijskoj sapunici; sporo da ne može sporije. Udahne duboko, pa opet lagano što laganije može zatvori vrata za sobom i nastavi laganim korakom prema gradonačelniku. Sve vrijeme, naravno, Maja u sebi ponavlja:“Samo da se ništa ne čuje“.

Konačno, stiže do gradonačelnika. Sva sretna što nije prošao nikakav zvuk sa strane, sagne se prema gostu, spusti tacnu, i sva razdragana i nasmiješena gledajući u gosta i ne primjetivši da je mikrofon tačno pred njom, gromkim glasom reče: Izvooooooliteeee.

Pouka: ne valja uvijek biti previše ljubazan.

P.S. Liskaluci su najčešće anegdote i legende vezane za događaje koji su godinama prepričavani na način da se često nešto (na)doda, promijeni ime glavnog junaka ili slično. Zbog toga skrećemo pažnjiuna činjenicu da ni ovi mostarski liskaluci nisu 100% autentični.

(Mostarski.ba/Dario Terzić)