„Začuđena šuti tišina nad gajem“: Na današnji dan rođen Hamza Humo

Na današnji dan, 30. decembra 1895. u Mostaru rođen je Hamza Humo, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i esejist. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi u Zagreb na studij historije umjetnosti, poslije Beč i Beograd. U Zagrebu upoznaje Antuna Branka Šimića i druge pjesnike.

Njegova prva pjesnička zbirka je Nutarnji život (1919), u kojoj emanira poetiku ekspresionizma. Humin iznimno plodan književni opus nastavljen je zbirkom pripovijetki Strasti (1923), pjesničkim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925). Humino najveće književno djelo je lirski roman Grozdanin kikot (1927) koji je preveden na mnoge strane jezike. Riječ je o romanu koji slijedi sve tokove evropske avangarde i lirske revolucije, a koji pored toga memorira kulturološko naslijeđe autorovog rodnog kraja, odnosno Hercegovine. Nakon toga, objavljuje romane Zgrada na ruševinama (1939) i Adem Čabrić (1947), dramu Tri svijeta (1951) i dr.

Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. godine radi kao novinar u Press-birou, a potom sve do rata radi kao novinar Politike. Drugi svjetski rat proveo je u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje list Novo doba, potom je urednik programa Radio Sarajevo i direktor Umjetničke galerije. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se izdvaja Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH za životno djelo. Preminuo je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.

HAMZA

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.

O čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

IZVOR: Hamza Humo, Pjesme, Grozdanin kikot, Svjetlost, Sarajevo, 1991.