Nada Zovko / O svemu ponešto: A s kim ćeš je piti?

Komšija Beli je uvijek pio. A pred rat, se nije nikako trijeznio. Dok je sjedio u Fronti, na dnu ulice uz bocu loze na stolu, na čijoj etiketi je pisalo Živjeli sto godina!, mi smo se otimali ko će otići u Dragstor i kupiti mu meko pakovanje Filter 57, jer je komšija Beli uvijek kusur davao za sladoled u Franca kod hotel Neretve. A starije mahaluše iz ulice, valjda „bolilo“ ih što Franc zarađuje na dva posla, govorile bi : „Ne kupujte sladoled kod Franca, do podne čisti klozete u Neretvi, popodne prodaje sladoled ispred hotela!“

Taj dan, ja sam imala sreću, da spustim meko pakovanje Filter 57 pred komšiju Belog, i čekajući kusur za kornet od vanilije kod Franca, zaplaka Beli! Teku suze, iz vodnjikavih plavih očiju, slomilo se nešto, puklo u mom starom komšiji…

Progovori… „Neće bit dobro! Nije važno bolan hoćeš li je zvati kafa, kahva ili kava, važno je da je crna i da ćeš je imati s kim popiti! A nećeš je imati s kim popiti!“

Ništa meni tada nije bilo niti jasno, niti važno, osim kusura za kornet od vanilije kod Franca.

Danas… i jasno mi… i važno mi. I šta ti sada hoćeš od mene? Hoćeš da zaboravim, da se ne sjećam? Nije da ne mogu, već ne želim! Po čemu to ja nisam, ni tamo ni ‘vamo?

Moram ti reći, da Španski ili Španjolski trg, ništa mi ne znači kada čujem. Ja pamtim Lenjinovo šetalište, po kojem u kasnu jesen šutali smo sasušeno lišće platana, i divili se cipelama kanađankama. Sjećam se, da grijali smo ruke od vruće pečeno kestenje, umotano u papir od novina. Sjećam se da išli smo u kino Partizan, ne zbog filma, nego da se možemo poljubiti s momkom. Sjećam se da izbacio nas je Ljubo u sred filma u kino Zvijezdi, jer smo šuškali fišekom od košpica i celofanom u koji je bilo upakovano babino govno. Čuj šta je to? Ti i to zaboravio! To ti je onaj tvrdi slatkiš smeđe boje sa sjemenkama sezama i čini mi se karamele.

Ti sve zaboravio, a ja mislila da moj si prijatelj. Reci mi, je li stvarno tako dobar osjećaj, kada pričaš mi o otkazima koje kao direktor daješ, a ja te mislila pitati, da zaposliš našu prijateljicu iz ulice što umro joj je muž, a ona jedva preživljava sama s djetetom. Zar je sreća, imati kuću na moru sa osam apartmana, a dijete od našeg prijatelja iz djetinjstva još mora nije vidjelo, jer ne može se od jedne plate otići na more, a ti se ne sjeti pozvati ga. Jesi li zaista sretan, kada pričaš mi o onoj koju oboje znamo, koja bori se da preživi čisteći kafiće i haustore. Jesi li sretan zaista dok prekidaš me, jer ne možeš slušati „teške“ teme, kada pošla sam ti reći da sin od našeg bivšeg profesora bori se sa najtežim oblikom leukemije.

Kažeš mi, da koštat će me ovo moje sjećanje, i da dobrota se ne isplati. Nije ti jasno ni zašto sam te zvala? Jer, kažeš zovu te od kad si na funkciji, samo zato jer te trebaju, jer možeš srediti sve.

Ako ti sada, u lice kažem da te žalim, reći ćeš da sam ljubomorna na sve ono što ti jesi, a ja nisam. Hajde, neka bude da je tako. Ako će te i to činiti sretnim, eto ljubomorna sam!

Mislila sam te pitati za uslugu, sitnicu, jer ti kao direktor to možeš, ali neću. Ne zbog ponosa, nego zbog tuge, kad ne pomogneš a mogao si. Volim te zato ne pitati, bio si moj prijatelj, i hoću po dobru da te pamtim. Nije važno zaslužuješ li to… ja hoću da vjerujem da i dalje si dobar.

Plače mi se… sve je dobro rekao komšija Beli. Nije važno kako je zoveš, važno je da je crna, i da je imaš s kim popiti. A nećeš imati. Teku suze same, baš k'o nekada iz plavih vodnjikavih očiju mog komšije Belog.

Konobar, hajde naplati! Dvije duže zovine s mlijekom!

Šta šta mi je? Ništa mi nije! Da se ne bi ljutio ti, da se ne bi ljutio konobar ili ovaj što sjedi stol do nas, jer ja sam ona ni tamo ni ‘vamo, ja ću je zvati zovina! Baš tako, zovina je svima zovina, nije ni zohvina, ni zofina, svima nam je zovina!

Naplatite, dvije duže zovine s mlijekom! U redu je, hvala!

Idem prijatelju… žurim… a sjećaš li se kad smo pratili Juru i Nedu po gradu? Ništa, zaboravi, izvini, ja zaboravila da ti si odlučio da se ne sjećaš.

I plačem… i sama šutam suho lišće po Lenjinovom, zaboravio moj prijatelj, da i on je bio naša raja, da i on čekao je svoj red da komšiji Belom ode u Dragstor po meko pakovanje Filter 57, zbog kusura za sladoled kod Franca.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)