Nada Zovko / O svemu ponešto: Da te nije bilo, “pao” bi Grad!

Ponekad jednostavno zakasniš. Pa bi da požuriš, da nadoknadiš godine, o kojima maštao si uz miris sijena, u svom selu, s pogledom u daljinu prema velikom gradu čija svijetla bila su tvoj nedostižni svijet. A onda je došao rat, i svijetla mog Grada, i tebi zasvijetliše.

Sjećam se, kako je tebi tada dobro bilo. U sekundi si školskom gumicom, i to onom plavo crvenom skupom što briše kemijsku olovku, izbrisao sve. I nedjelje kada si krompir vrećom prodavao iz stare folcige, na ulazu u Tržnicu, i plave kutije od košulja sa duvanom, što drhtavom rukom vadio si ispod sica brzo da ne naiđe milicioner odnekle.

Sada je napokon došlo tvoje vrijeme! Mogao si uzeti elemenata i cigle, i sazidati na sred ceste mog Grada šta god hoćeš. I zidao si! Bojažljivo i pažljivo, znaš kako to ide, prvo trafiku, pa piljaru, pa više njih… Mogao si što si htio! A mnogo si toga htio…

I stan ovaki… i onaki… s balkonom jednim, ili više njih. I neka si. I treba ti dati. Radi šta god hoćeš. Ti možeš sve. Rekli su mi da tebe nije, „pao“ bi grad. Ti si tu da nas braniš. Ti i svi isti kao ti.

Zahvaljujući vama, nije „pao“ grad, palo je samo pokoje drvo, trotoar, tobogan ili klupa ako se slučajno zadesila, tamo gdje nije joj mjesto. Tamo gdje od tvojih elemenata i cigla, nicalo je ono što rušilo je komplekse mirisa sijena, stare folcige što legne joj zadnji dio, natovaren vrećama krompira nedjeljom na ulazu u Tržnicu.

Meni je čak danas drago zbog tebe. Tvojim primjerom bodrim druge, da nekada nekome rat, može postati brat. Samo mi žao tebe. Gledam te danas, znojiš se, okrećeš se i patiš, k'o janjci na ražnju kod Gojka u Jablanici. Sve si nas zadivio. I nas u Gradu, i svoje u selu. Svima si nam onom skupom plavo crvenom gumicom što briše kemijske, izbrisao sjećanje na onu folcigu, krompir, duvan,miris sijena… Svima osim sebi…

Nešto bih ti rekla… ali da se ne naljutiš. Obećaj da nećeš… to ja onako, dobronamjerno.

Nemoj se smijati tako široko. Mi za takve ovdje kažemo, da su kečasti. Nasmij se prirodno. Dovoljno je to da primjetimo tvoje skupe zube što radio ti je najbolji zubar u Gradu. Meni si bio čak ljepši ono prije rata, kad falila ti je jedinica i trojka s desne strane. Tada nisi imao sve zube, ali si imao iskren osmijeh. Sada imaš zube, ali se smiješ umjetno i kečasto. Kao Baltazarov konj. A znaš li ti ko je Baltazar? To ti je jedan profesor iz crtanog filma, koji je imao konja… Ma zaboravi, tebi to sada nije važno.

Dakle, za zube i osmijeh smo se dogovorili! Haj'mo dalje. Nauči plivati. Nemoj kraj svoje vile na Jadranu. Svi te znaju, šta će narod reći. Mi smo ti ovdje nekad u Gradu, sa školom svake srijede išli u Banju na plivanje. Car je bio strog, ali smo zato svi proplivali jako brzo. A znaš li ti ko je bio Car? On ti je učio nas plivati… ma zaboravi, tebi to sada nije važno.

Dakle, za plivanje smo se dogovorili! Hajm'o dalje. Nemoj se patiti sa lignjama, kad jede ti se izljevača. S domaćim maslom i jajima od tvojih koka. Nekada iz tvog sela. Pssst. Niko nije čuo. Znam, izbrisali smo gumicom, onom crveno plavom skupom što sve briše, i folcigu..i selo… i krompir što vrećom prodavao si… i duvan..i tvoje nekada rijetke zube… i ne plivanje… Mi sve zaboravili! Morali, tako nam rekli! Jer da tebe nije bilo, i takvih kao ti, „pao“ bi grad.

Ovako… danas… pao samo ti…

Pod svjetlima mog Grada, prekasno da stigneš sve iz početka… od crtanog Baltazara

Do Cara što učio nas je plivati u Banji…

A požurio da stigneš… i pobjegneš… od sebe samog

I mirisa sijena iz svog sela…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)