Nada Zovko / O svemu ponešto: Hajde zamahni! Udari!

Hajde zamahni! Udari! Kamenuj, jašta ćeš!

Kažu kamenuju jedni s jedne strane… drugi s druge. Ne valja kažu hodati sredinom,nikad ne znaš odakle ćeš pogođen biti. Gađali smo se i prije. Ali s gloginjama, iz puhaljki od starih istrošenih flomastera. Gađali smo se ceduljama na kojima pisalo je: “Hoćeš li se skontati sa mnom? Zaokruži Da ili Ne!”

Pošao sam jutros sredinom. Ni njihovo ni naše. Ono kažu, pripada nama,jer se ulica zove po našima, ali oni se pitaju više. Neka se pitaju, samo neka me ne diraju. Mislio sam sjesti na zidić ispred zgrade, prebrojati lipe i dimnjake na zgradama preko puta naše. Bio sam sumnjiv. Zbog starih izlizanih japanki. Boljih nemam. Ali, i u ovim starim, koračam nekako. Vučem se kroz dan. Kroz život… i kroz ovu moju djetinjstva ulicu.

“Ko si ti? Nisi odavde? Šta čekaš, što sjediš na zidu ispred moje zgrade? Hajde idi odavde, dok nisam policiju zvao. Pun grad klošara.”

Rekao je onako, pobjednički, oslobodilački, i daljinskim otključao vrata svog velikog crnog auta. Mislio sam mu reći, da tu gdje njegova je nova bijela zgrada, nekada stanovao sam ja u omanjoj zgradi, fasade boje bijele kafe. Prozori su mi gledali na štangu gdje se klofaju tepisi i na crnu murvu, u koju redovito svi su ugazili, i razgazali je preko cipela kroz cijeli ulaz.

Mislio sam mu reći, da imao sam i ja nekada stojadina maslinasto zelenog, od starog,i da uvijek mi je ključeve davao kad sam trebao curu izvesti na muziku na Studentski.

A kako mu reći? Rekle su mu moje japanke izlizane, da ja sam klošar, kojih je pun Grad. Ni pogledao me nije, dok daljinskim je otključavao vrata svog velikog crnog auta.

A ja…

Sjeo sam ovdje na zidić k'o nekada… Da prebrojim dimnjake. Ali… dimnjaka nema. Nazidali po još jedan sprat, napravili mansarde, i srušili dimnjake. I neka su sazidali. Mora narod negdje živjeti. Meni ne smetaju, dok odmiču zavjese i gledaju, ko je neznanac ispred njihove zgrade, što sjedi na zidiću sam. Ne gledaju mene. Gledaju samo u moje izlizane japanke. Jadan ti je ovo postao Grad, kad umjesto u srce ljudima u noge gledaš.

Sjeo sam i zbog lipa. Da mi hoćete nasuti u nešto vode, da ih zalijem. Suša je i vrućina velika.Osušit će se. A meni žao. Meni klošaru, kako me nazvaste, žao, da ne miriše vam u proljeće kasno lipa, kako je meni mirisala nekada u djetinjstva moga ulici. Kad otvorite prozore nek zapuhne vas miris opojnog joj cvijeta, uz cvrkut ptica zorom dok ne upekne.

Zalijte lipe. Da mirišu vama. Da prave vam hlad. Da krase vam ulicu vašu. I moju! Znam, nije moja više, vaši se u njoj pitaju. Ali, pusti me da je volim, i da je se sjećam. Nije ovo ulica u sredini Grada. Nije ovo ulica tačno na pola Grada, gdje više je naših, a pitaju se njihovi. Ma ovo ti je bolan ulica na sredini srca mog. Ma jecam… gušim se… krvarim. Umirem, pogođen, ubijen u starim izlizanim japankama, sa starim izlizanim srcem što sjedi na starom izlizanom zidiću ispred nekada moje zgrade.

“Bježite, gađaju se opet kamenjima, s jedne na drugu stranu! Bježi bolan, tačno si u sredini na tom zidiću, pogodit će te! Bježi bolan, ili na našu stranu, ili njima idi, pogodit će te kamen!”

Neću! Nigdje neću! Kamen miluje, kako boli tuga dok ustaješ jer ti je rečeno da moraš, sa svog zidića, iz ulice svog djetinjstva.

Hajde pogodi!

Zamahni s koje god strane ti je lakše. Nek poteče krv, jer suza nema više.

Pogodi klošara, pun nas je grad, s izlizanim srcem… i izlizanim japankama.

Nek’ zaboli jako, samo da završi brzo, do odem u Nebo dok grlim izlizani stari zidić, ispred zgrade u ulici djetinjstva mog…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)