Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Hej mali! Da ti ispričam nešto!

Nada Zovko / O svemu ponešto: Hej mali! Da ti ispričam nešto!

Bilo je rano proljeće kad rodio si se ’97. U zraku se osjećao miris behara, a Mostarske gospođe su kukale, kako je prerano upeklo, i da u Mostaru samo, iz čizama u sandale odmah možeš uskočiti. Nego, da ti ispričam, kako je to bilo.

Donijeli su te u plavoj pomalo ispranoj pamučnoj gegici meni u naručje. Ko zna, koji si po redu bio u toj plavoj, za tebe onako sićušnog, prevelikoj gegici. Bila je i neka redukcija vode, tako da dobio si osip, od ne kupanja redovitog, ali, pregurali smo i to. Pazili su nas u bolnici, nije da nisu.

Kako je god ko naišao, ja stavljala u džep, da mi pokažu kako te treba držati, kako te treba hraniti,presvlačiti… Tražili nisu, što jest jest, ali su tako bile ljubazne, kad pravile su se da im je neprijatno, dok stavljala sam im u džep duboko, “sitnicu za kafu”. A bilo je dovoljno, za mnoooogo kafa. Čak su nam, tada govorili da su tužni što za dva dana odlazimo, jer smo ti i ja, najljepša beba i mama u zadnjih godinu dana na njihovom odjelu.

Hajde sad, nije lijepo pričati ako si nešto dao. Što daš lijevom, neka ti ne zna desna ruka. Nego, samo mi čudno, što saznadoh poslije, da nismo ti i ja bili jedini najljepši na odjelu u zadnjih godinu dana. Bilo je onih što dali su duplo više nego mi, njima su se smiješili duže i srdačnije, i bili su jako tužni kad su takvi odlazili, jer u zadnjih pet godina, niko im ljepši nije na odjel došao.

Nego, nije sad to više važno. Nismo im zamjerali ni luđačke košulje što vežu se pozadi, a zovu ih spavačice,ni škripave krevete i barem na jednom mjestu puknute čaršafe i jastučnice, i zašečerenu slatku smeđu vodu što prekrstiše je u čaj, ništa im zamjerali nismo. Jer znali smo, ne može preko noći, nije davno rat stao, i samo polako, svega će biti, važno je da se ne mrzimo, i da ne pucamo više jedni na druge.

Ona žena sa Dobrog Sela, što ležala je krevet do nas, svojoj curici pjevala je neke, nježne uspavanke. Imala je lijep glas, i mislim da je više pjevala onako da ubije vrijeme, jer i bez uspavanki, njena je mala uvijek spavala.

Ti nisi spavao skoro nikako. Gledao si me svojim velikim radoznalim očima,a ja sam ti pričala. Pričala sam ti najvažnije lekcije,koje trebaš naučiti za život cijeli. Nisam ti tada, još smislila ime, pa sam te zvala „mali“. Svaki dan, lekcija je bila ista. Da dobro upamtiš, i nikada ne zaboraviš!

Hej mali! Da ti ispričam nešto!

Ovo što vidiš kroz prozor naše sobe, zove se Mostar. Ovo je Grad tvoj. Oprostit ću ti, ako se nekada naljutiš na mene, ali na svoj Grad, to ne smiješ nikada. Dosta je Gradu ovom muke njegove, i zato, nikada na muku mu ne sjedaj. Imali smo mostove nekada mali, znaš? Imali smo lijepe mostove, po kojima su šetali sretni i nasmijani ljudi. A onda… su srušili mostove. Da znaš pričati, sad bi me upitao, zašto su ih srušili?

Ne znam. Ili znam, a strah me je da ti kažem. Vidi mali, ja mislim da ti koji su rušili naše mostove, nikada nisu bili među onim sretnim i nasmijanim što šetali su preko njih. Ili su možda prošli ponekad, noseći osmijeh na licu, a mržnju u srcu. Mržnja… E nju,nikada ne smiješ upoznati. Ne možeš se u Mostaru roditi, a s mržnjom se družiti, ne ide to jedno uz drugo. Nego, napravili se mostovi opet… i još se prave, samo pitam se ono što boli me… hoće li opet sretni i nasmijani ljudi šetati mostovima našim, s jedne obale na drugu…

Hej mali ! Dječak si… sigurno će te lopta zanimati. Imamo mi ovdje u Gradu, i fudbalski i nogometni klub, pa ti navijaj za koga hoćeš. Ali onog za kojeg ne navijaš, ima da poštuješ. Jer, i on je tvoj. Nije važno,koje boje dres nosi. Sjećaš li se, rekla sam ti. Ne možeš se roditi u ovom Gradu, a s mržnjom se družiti. Ne ide to !
Hej, mali, pogledaj kroz prozor. Prođe Laura na biciklu.Kad porasteš, a Laura čim zaustavi biciklo, i dok ne pita, ti joj marku daj. I onaj što na Korzu vaga, izuj cipele, izvagaj se i plati čovjeku. Tako se to uvijek radilo u ovom Gradu. Nisu ljudi ovdje, duše sitne, već srca su im k’o Hum velika.

Dosta priče za danas. Nego čekaj, da spustim te u krevetac,da uzmem novčanik, sad je na smjenu došla ona fina sestra, da dam joj nešto za kafu. Nije da traži, ne daj Bože da sam to rekla, nego niko nam nije cijeli dan rekao, da smo ti i ja najljepši u bolnici na ovom odjelu u zadnjih godinu dana.

Pa, lijepo je čuti, makar morali i platiti za to!

Jeli tako, mali?

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail