Nada Zovko / O svemu ponešto: Hvala ti, Predsjedniče!

Šta god večeras ja napišem, ti pusti, ne obraćaj pažnju Predsjedniče. To ja samo onako, na zvijezde lajem, dok ne ispadnu mi zubi. Od lajanja mog, nikog zaboljeti glava neće, a meni nekako lakše. Na mnogo toga moram ti se zahvaliti. Reći će neki, diram ja u politiku… ma jok, ovo ja onako, više od očaja i boli, nego što u politiku mi se dira. Odakle da krenem? Sad bi liske naše rekle: Kreni od početka!… A ja kažem, previše bi tu zahvala i pisanja bilo, a vremena nemam toliko. I zato, ono čega se na prvu sjetim, na tome ću se zahvaliti tebi Predsjedniče!

Hvala ti Predsjedniče…

Što kupio si mi kartu u jednom smijeru za put iz Grada. Što rastavio si oca od sina, koji baš ove godine polazi u prvi razred, a otac neće biti tu da mu ponese tešku školsku torbu, treći dan u školu. U trenutku ulaska u učionicu, i stavljanja torbe ispod školske klupe, otac će negdje na građevini zapadne Evrope, na pauzi za ručak, jesti sendvič s više kruha a manje salame, dok prašina mu grize oči. Umoran, a ipak sretan, što je uspio poslati pare, za novu torbu za svog jedinca prvačića, i sve knjige i bilježnice.

Hvala ti…

Za nasmijana lica mladih ljudi s diplomom u jednoj, a buketom cvijeća u drugoj ruci, i ogromnom željom, da što prije slikanje se završi, da diplomu ostave na čuvanje roditeljima, i odu u bolji svijet, čistiti hotele, i češljati starice po staračkim domovima.

Hvala ti…

Što u ovim godinama, moram učiti arapski jezik da bih mogla razumjeti, šta u gradovima moje lijepe zemlje piše na reklamama. Što moram povlačiti rukave majice što više, da ne naljutim turistu koji je došao u moju zemlju, u kojoj ja moram obući, ono što se njemu sviđa da vidi na meni.

Hvala ti…

Što dozvolio si mi da šetam uz moju Radobolju, da gledam cvijeće i zelenu travu, a koraci moji, ne smetaju ti. Hvala ti, što dok šetam, moram požuriti, i umjesto u rijeku ili pticu u letu, gledati u asfalt, da kamerama i onima koji te čuvaju ne budem sumnjiva. Neka tebi tvojih velikih zidova, a mi ćemo korakom laganim a hitrim požuriti, da ne smetamo ti. Mi smo tu, ionako, samo zbog Radobolje, cvijeta i ptice…

Hvala ti…

Što gori moja Hercegovina!… Što umjesto u tebe, moram gledati u nebo, i vapiti Bogu, za koju kap kiše, jer jedino Bog može spasiti, ono što vrag želi uništiti. Nikad nisam više plakala za mojom dračom, kupinom, borovima dok vatreni jezici u minuti su ih proždirali. I nikada nisam bila gnjevnija na tebe Predsjedniče, što ne bole te suze na licu ono dvoje đuturuma kojima vatra je progutala i kravu i štalu. A penzije nemaju. Hoće li te zaboljeti njihovo zgarište ove jeseni, dok budu umirali u nekoj sobici, čekajući da ispuniš svoje obećanje i izgradiš im ono što izgorilo je? A nećeš obećanje ispuniti! Ni do sada nisi. A mi ti vjerovali. I vjerujući tebi završili na prašnjavim građevinama zapadne Evrope, i velikim staračkim domovima što svaki dan mirišu na smrt. Mi vjerujući tebi, kupili kartu u jednom smijeru, za put iz Grada.
Šta god ja večeras napišem… ti pusti, ne sekiraj se…

To ja onako… zbog boli za mojom dračom, kupinom i kamenom dok u pepeo je vatra pretvara…

A tebi na svemu

Hvala Predsjedniče!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)