Nada Zovko / O svemu ponešto: Zakasnih, Stara moja…

Još samo godina jedna, mislio sam, i eto me kući. Godina jedna, puno znači, kad misliš o penziji. I previše sam umoran, za upoznavati se s nekim novim ljudima, gradovima i rijekama, za koje uvijek sam pomalo kradljivac njihovog komada neba. I izdajnik i nevjernik onog što ostavio sam iza sebe. Teško je objasniti, da ponekad moraš otići. Da ponekad tijesna ti je vlastita koža, i da tijesan ti je i tvoj Grad. Isto tako, ponekad, iako njegov si dio, ali i Gradu samom, postaneš višak.

Pa spakovah život u kofer malo veći, i krenuh put bijeloga svijeta. Pregrizoh jezik na polasku, da nebi što lan'o, zbog čega naljutit ću Grad, koji zatvorit će mi vrata da više nikad ne nastavim tamo gdje stao sam, kad pakovao sam kofere za krenuti negdje.

Na sve te život navikne, tamo negdje daleko. Na hladne ljude i lažne osmijehe. Na hranu bez okusa i cvijeće bez mirisa. Na mračna jutra, i ledene zime što injem režu ti obraze.

Ali, imao sam cilj. Još samo godinu jednu, izdržati, zaraditi još koju paru više, jer toliko toga ima da uradim, što obećao sam sebi, u noćima dugim i besanim, tamo daleko gdje uvjerio sam sviju osim sebe, da dobro sam.

Kad dođem kući, nikad prije fajronta, iz kafane neću izaći. Harmonikaše ću uvijek dobro zakititi, i za svaki stol duplo piće poslati. Ne zato da mi zahvaljuju, i dive se. Već što puno mi srce, kad vidim, kako s malo, može dobro nam biti.

Prve ću trešnje kilima kupovati, da išćeifim ih, jer falile mi puno u bijelom svijetu. One naše, crvene i sočne, što pucaju pod zubima, kad zagrizeš ih. Živim za radost na licu moje stare majke, kad donesem joj nove plišane i skupe šlafruke, koje uvijek je voljela, a samo za posebne prilike oblačila. Pohvalit ću joj hladne hurmašice, što svaku ponaosob, s pola jezgre oraha ukrasila je. I himber domaći, što svojom je rukom pravila.

Ovdje u svijetu bijelom, svega sam se nagledao, i nauživao, ali bez majčine kuhinje, sve je bilo ništa. Tražio sam mirise i ukuse, u svim kuhinjama svijeta, a onda sam shvatio da to što tražim, ja u stvari srcem vidim. Još samo godina jedna, i vraćam se kući, da pronađem ono što po svijetu godinama srcem sam tražio, a nisam našao.

A onda pozva me Grad. Da dođem, odmah, i da nemam rašta više, tu godinu dana čekati.

I stojim, nad grumenom zemlje, s buketom što rekli su mi da priliči za sprovode.

U buketu ruža tamno crvena, latice joj plišane, skoro pa iste kao šlafruk moje majke, što kupio sam i zapakovao u ukrasni papir, da ponesem joj, kad pođem kući.

I prođoše kroz glavu, hladne hurmašice iz frižidera, što svaku ponaosob,s pola jezgre oraha ukrasila bi. Zakasnih, stara moja… pomislih. Čekao tamo daleko, a nisam dočekao. Potrošili vrijeme, u čežnji jedno za drugim. I šta će mi sada penzija, kad nemam je s kim trošiti. Sramota je stara moja, sa sprovoda u kafanu otići.

Ali moram, stara…

Ti ćeš me razumjeti… jer uvijek znala si to

I kada prav sam… i kada to nisam…

Da ne zakasnim, zakititi harmonikaše i poslati duplo piće za stol cijeloj kafani. Obećao sam tamo daleko u svijetu bijelom, da kad se vratim kući, uradit ću to.

Oni neka sviraju, a ja ću plakati…

Za rukom tvojom što na hladnu hurmašicu pola jezgre oraha stavlja…

Plakat ću stara moja dugo, a rukavom tvog novog, nikad obučenog plišanog šlafruka, suze brisati…

Što zakasnih, stara moja…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)