Nada Zovko/O svemu ponešto: Čudan je ovo Grad…

Pokušavam razumjeti. Iako, teško mi ide. Čudan je ovo Grad. Čudni smo postali, ne možeš me ubijediti da uvijek takvi smo bili. Čudni i umorni. A kada umoran si onda oni Veliki, rade šta hoće. I dokle hoće. Ti nemaš snage, baviti se njihovom pohlepom kojoj više ni nebo nije granica. Ti se baviš sada sa mnom.

I evo gledam te dok tamo iz ćoška sijevaš pogledom prema meni. Ne boli te tvoja bijeda i nemoć, već boli te moja kafa… kava… kahva. Zbog takvih poput tebe, prestajem pričati… i prestajem polako biti dio ovog Grada. Mog Grada!

Nekada se klela u njega, a sada proklinjem ovu ljubav u sebi, što miriše na jorgovane iz naših avlija. Kojih avlija? O kojim to ja sokacima i aralucima pišem… o kojim velikim ljubavima što kriju se u mračnim haustorima od radoznalih pogleda…

Dovoljno je reći kruh umjesto hljeb… i kafa umjesto kave… i današnja ljubav se razbije kao Novogodišnja kuglica od najtanjeg stakla u stotine komada.

A prije nekih četrdeset godina, je došao Janez iz Celja, baš u ovaj naš Grad služiti vojsku. I ugledao Bahru, na Korzu dok šetala je s prijateljicama. Kako su im se tada srca srela, tako i dan danas, čvrsto jedno uz drugo ostadoše. Troje djece, po svijetu bijelom rasuto, a njih dvoje svako poslije podne dok još zahladilo nije, na balkonu kafu piju. Bahra iz filđana, od rahmetli majke joj ćeif ostao, a Janez iz bijele šolje na kojoj crvenim slovima piše Frank. I njemu ćeif ostao, baš iz ove bijele Frankove je piti, k'o nekad davno prije.

I eto vidiš da može. Kod Bahre i Janeza eto cijeli život može! I filđan i Frankova bijela šolja za kafu. Valjda kad srca se sretnu, onda sve može.

I znam! Ti sad kontaš, ja budala…ja o srcima, duši i ljubavi. K'o o tome još danas misli.

Reći ćeš, život je kratak… uživaj… živi punim plućima…

Hoću! Samo… nisi me uvjerio da ovo danas tvoje, zove se život.

Nisam ljuta. Ali tužna jesam.

Zbog sebe… i zbog svih drugih meni sličnih. Zatvaram oči, da ne vidim ono što boli i mene… i nas. Bojim se gaziti po njima, koji u odnosu na nas, planina su ogromna.

A onda se sjetih, da jednom mi je neko rekao; “Hej sine, nije čovjek pao, što je bila velika planina, već što se spotaknuo o maleni kamen.”

I hajde ti sada meni reci zašto se spotičeš o maleni kamen kave i kafe… hljeba i kruha… naših i njihovih… pokrivenih i otkrivenih, dok planina gazi po tebi svaki dan sve više i više i čini te malim i jadnim, umjesto da ti gaziš po planini? Zašto se spotičeš ti u duši tako veliki, o maleno kamenje i padaš sve niže i niže…

A može i drugačije, vjeruj mi…

K'o Janez i Bahra, toliko godina već, svaki dan na balkonu dok ne zahladi…

Ona iz filđana a on iz Frankove bijele šolje…

I ne spotiču se o maleno kamenje…

Jer nekad davno srca su se srela…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)