1976: Zadovoljstvo je igrati u ekipi koja ima dva centarfora kakve ima Velež u Dušku Bajeviću i Vahidu Halilhodžiću

Kad su oni u timu, zna se da će biti golova.

Jer, rijetko se desi da zataje obojica.

A kad naizmjenično počnu da daju golove – Bajević, pa Halilhodžić, ili obrnuto, kao nedavno u susretu sa Hajdukom – teško onoj ekipi koja nam je tog dana protivnik: mreža joj obično bude prepunjena!

Odbrana teško izlazi na kraj sa njima, a u “vazdušnim duelima” pored njih je svako bez šanse, zato ih i publika zove “letačima”.

Bajevića i Halilhodžića krase otprilike isti fudbalski kvaliteti:

Izvanredna tehnička sprema, odlična igra glavom, naglašen osećaj za gol, veoma jaki i precizni šutevi iz gotovo svih pozicija.

A uveliko se razlikuju po ponašanju na terenu, u odnosima sa saigračima i u životu uopšte, što se, u krajnjoj liniji, ipak odražava i na njihov fudbalski učinak.

Duško Bajević je uvek miran, tih i pribran. Kod njega su “eksplozije radosti” vrlo rijetke. I kad postigne gol, on to, stiče se utisak, doživljava kao logičan kraj jedne akcije i ne pokazuje uobičajene izljeve oduševljenja.

Vahid Halilhodžić je drukčiji. On je temperamentan, govorljiv, još mladenački eksplozivan i to ispoljava na svakom koraku. Svaki gol proslavlja na specifičan način, raduje mu se kao malo dijete.

Zna da prigovori sudiji i saigraču i za to obično dobije žuti karton, ali poslije brzo prizna svoju grešku.

Na sreću, to sve rjeđe čini.

Očigledno je da on postaje sve stabilnija ličnost.

I pored normalne razlike u karakterima, Bajević i Halilhodžić su na terenu izvanredni saradnici.

Daleko su i od pomisli da bi mogli da budu ljubomorni jedan na drugog, gol bilo kojeg smatraju zajedničkim uspjehom, uspjehom čitavog tima.

Dobro se sjećam, to nikada neću zaboraviti. Prije nekoliko godina smo igrali sa Sutjeskom pod Bijelim brijegom. Bližio se kraj utakmice, a rezultat je glasio 0:0. Svega nekoliko minuta pred kraj, Bajević je strahovitim volejom zatresao mrežu gostiju. Sudija Radić je energično pokazao na centar, stadion se prolomio od oduševljenja, a gosti su tužno pognuli glave.

Svi mi iz ekipe smo potrčali da čestitamo Bajeviću, ali umjesto nama u zagrljaj – Duško je potrčao za sudijom Radićem. Mi za njim. Stigli smo da čujemo samo sudijine reči:

– Hvala ti, Duško. Ovo ti nikada neću zaboraviti!

Šta se desilo? Duško je priznao Radiću da je lopta u gol Sutjeske ušla sa strane, kroz pocjepanu mrežu i zahtjevao je da ga sudija poništi, što je ovaj i učinio. Svima među nama u prvi mah nije bilo pravo što je to uradio, ali njegovo urođeno poštenje nije mu dozvolilo da se “okiti” neregularnim golom i tražio je da se poništi.

Bajević zaista zaslužuje svako poštovanje – i kao fudbaler i kao čovjek. Utoliko je nama u Veležu čudnije što ga posljednjih godina savezni selektori zaobilaze. Govori se i piše da reprezentacija traži klasičnog centarfora, a on je upravo taj.

Pitao sam ga šta misli o svemu tome, da slučajno nije dolazio u sukob sa ljudima koji su vodili reprezentaciju…

– Igrati u reprezentaciji, u dresu sa državnim grbom na grudima, slušati “Hej, Sloveni”… najlepše je što se može doživjeti u fudbalu, kaže Duško. A ja sam to zadovoljstvo posljednji put osjetio prije dvije i po godine, na Svijetskom prvenstvu u SR Nemačkoj, na utakmici protiv Šveđana. Otada – nikad više.

Nikada ni sa kim nisam bio u sukobu i zato me čudi da me selektori više ne pozivaju. Ja sam u 31. nastupu za reprezentaciju postigao 26 golova i…

Čini mi se da za ovaj zaborav uveliko mogu da “zahvalim” Miljanu Miljaniću, koji mi nije pružio pravu šansu na SP.

On je kratko vrijeme bio selektor, ali je interes reprezentacije, bar na SP, bacio u drugi plan – tražeći angažmane za svoje fudbalere.

Ja sam bio žrtva takvog njegovog ponašanja …

V.D. selektora Ivan Toplak je izjavio da Bajević nije za klupu za rezerve. Mi, Bajevićevi klupski drugovi, s tim se potpuno slažemo, jer smatramo da je Dušku bez pogovora mjesto u reprezentaciji. Mi ga najbolje poznajemo, a znamo i vrijednost njegovih konkurenata.

Čim je izašao iz vojske, Bajević je počeo da trese mreže, što je još jedna potvrda njegove visoke fudbaiske klase.

– Nisam opterećen time da budem prvi strijelac, igram onako kako trener zahtjeva od mene, kaže Duško. – Mi, inače, imamo dosta dobrih gol-igrača, tačnije, za godinu-dvije imaćemo tri-četiri centarfora svjetske klase.

A da li će me selektor ponovo pozvati u reprezentaciju, to je njegova stvar. Ne želim da mu se sam namećem, ili da neko drugi vrši pritisak na njega da me pozove. Želio bih samo da me tretira ravnopravno sa ostalim kandidatima.

Bajević se trenutno nalazi pred jednom velikom odlukom. Ostati ili otići.

– Fudbaleri iz moje generacije, reprezentativci i klupski drugovi, mahom su se već obezbjedili za budućnost, a ja još nisam, veli Duško. – Svi moji planovi do sada su bili vezani za Velež i Mostar, ali sada sam se našao u situaciji da ipak moram – u pečalbu. Znam koliko je to gorak hljeb – ali…

Na kraju sam ga upitao ko je, po njemu, najbolji jugoslovenski fudbaler u 1976?

– Džemal Hadžiabdić – odgovorio je. – Ne zbog toga što nam je klupski drug, već što je stvarno bio najbolji u ovoj godini.

Tempo, 1976
Obrada: Yugopapir