Amerika i Bošnjaci: Od Sabora do danas

Već duže vrijeme u našoj javnosti je otvoreno pitanje: može li se Bosna i Hercegovina, ili, još određenije, mogu li se Bošnjaci pouzdati u podršku svjetskih sila?

Na ovo pitanje svoj instinktivni odgovor je dao bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović, kada je, u jeku krize, u februaru 2025, kazao da je dobio “vrlo čvrste garancije iz najvažnijih svjetskih centara moi da niko neće dozvoliti destabilizaciju BiH”.

Nakon što su mnogi tu izjavu ocijenili kao naivnu, Bećirović se, nekoliko dana kasnije, korigirao. Na pitanje novinara o garancijama, odgovorio je: “Ja neću uopće govoriti o garancijama, moje je da se borim za ovu državu. A da li ja vjerujem međunarodnoj zajednici ili ne vjerujem, to je potpuno drugo pitanje.”

Ovim popravnim odgovorom, Bećirović je samo otkrio koliko je pogriješio u prvom, instinktivnom odgovoru. Cinik bi kazao da se, sve u svemu, predsjednik pohvalio garancijama u koje ni sam ne vjeruje. U svakom slučaju, ova epizoda je pokazala da je pitanje pouzdanja u svjetske sile jedan od ključnih elemenata našeg političkog identiteta.

U studiji Nadživjeti carstva Xavier Bougarel piše da je stavljanje pod zaštitu carstava jedna od strategija kojima su se naše elite obilato koristile u decenijama nakon preloma 1878. Takvo traženje zaštite bio je, po Bougarelu, ujedno i dokaz našeg statusa (pa i samopoimanja) kao nesuverene manjine. Jer manjina, za razliku od nacije, nije u stanju da se zaštiti sama nego duboko ovisi o drugima.

Ključni obrat u bošnjačkoj historiji se, po ovom francuskom autoru, zbiva 1990-ih, kada Stranka demokratske akcije (SDA) – nadovezujući se na nacionalnu afirmaciju iz 1970-ih – raskida sa logikom nesuverene manjine. Dakle, Bošnjaci postaju nacija, koja je u stanju sama da se zaštiti, ne ovisi o milosti careva (Habsburga, Karađorđevića, Tita, američke imperije).

Tačka u kojoj Bošnjaci potpuno sazrijevaju kao nacija je 1993, kada, kako piše Bougarel, “Bošnjački sabor odbacuje [Owen-Stoltenbergov] mirovni plan i po prvi i posljednji put tokom rata, otvoreno se suprostavlja međunarodnoj zajednici”. Tom odlukom predstavnici bošnjačkog naroda “potvrđuju njegovu političku suverenost”.

Iako ocjena da su se Bošnjaci potvrdili svoj suverenitet, otvoreno se suprostavivši međunarodnoj zajednici zvuči dobro, treba je uzeti s određenom rezervom.

Naime, istina je da su Bošnjački sabor, a zatim i organi Republike Bosne i Hercegovine, odbacili plan Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga, koji su, formalno gledajući, bili predstavnici međunarodne zajednice: Owen, predstavnik Evropske zajednice, a Stoltenberg, predstavnik generalnog sekretara UN-a. Ali to nije cijela istina.

Mirovni plan koji su ponudili Owen i Stoltenberg najgori je od svih prijedloga mirovnih sporazuma koji su nam bili ponuđeni. Podsjetimo, tim planom bi se Republika Bosna i Hercegovina transformisala u konfederaciju, čiji bi zvanični naziv bio Savez republika Bosne i Hercegovine. Savez bi činile tri države: srpska, hrvatska i bošnjačka.

Sporazum, recimo, nije predviđao Ustav nego samo Ustavni sporazum. Tri republike imaju izvorni suverenitet. Državne, odnosno savezne institucije nemaju suverenitet. Na koncu, planom je otvorena mogućnost za legalnu secesiju republika.

Odluka Bošnjačkog sabora i organa Republike da, postavljajući uslove koji nisu bili prihvatljivi srpskoj strani, de facto odbiju ovaj sporazum jeste historijski velika.

Cijeli tekst pročitajte na linku

(Mostarski.ba)