Na današnji dan, prije 33 godine, u sklopu napada HVO-a na područje Raštana, počinjeni su teški zločini nad stanovništvom.
Raštani su tih augustovskih dana 1993. godine doživjele tragediju čije posljedice porodice žrtava nose i danas.
Danas se sjećamo nevinih ljudi koji su izgubili živote samo zato što su bili ljudi koji su živjeli ovdje, u svojim kućama, u svom kraju, među svojim komšijama.
Sjećamo se devet civilnih žrtava, među kojima je bilo i troje djece, djece koja su trebala odrastati, ići u školu, imati svoje snove, porodice i živote.
Sjećamo se i zarobljenih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su, nakon zarobljavanja, izgubili svoje živote.
Njihova imena nisu samo slova uklesana u kamen.
To su bili nečiji roditelji, djeca, braća, sestre, supružnici, prijatelji i komšije.
I zato danas ne govorimo samo o brojevima.
Govorimo o ljudima. Govorimo o porodicama kojima je tog dana oduzet dio života. Govorimo o majkama koje su čekale svoju djecu.
O očevima koji se nisu vratili. O sestrama i braći koji su ostali sa pitanjem na koje godinama čekaju odgovor. Govorimo i o djeci koja su ubijena prije nego što su stigla upoznati život.
To je ono što moramo pamtiti.
Danas stojimo na mjestu koje pamti, pamti dječiji plač, pamti strah, pamti posljednje zagrljaje.
Pamti ljude koji su tog kobnog dana izgubili svoje živote.
I zato danas ne stojimo ovdje samo kao građani i kao ljudi koji žele odati počast žrtvama, ja danas stojim ovdje i kao dijete Raštana.
Kao dijete koje je imalo samo pet i po godina kada je rat ušao u moj život.
U tim godinama dijete bi trebalo znati šta je igra, šta je bezbrižno djetinjstvo, šta znači čekati roditelja da se vrati kući.
Ja sam, međutim, kao djevojčica od pet i po godina, vidjela početak rata.
Vidjela sam napad na svoju kuću, vidjela sam strah odraslih.
I, nažalost, prerano sam naučila da postoje trenuci u kojima se život promijeni u samo nekoliko sekundi.
Ali ono što ću nositi u sebi cijelog života jeste sjećanje na mog oca.
Moj otac nije poginuo negdje daleko, nije poginuo zato što je tražio rat.
Poginuo je u trenutku kada je pokušavao uraditi ono što bi svaki otac učinio za svoju djecu. Pokušavao je spasiti svoju porodicu.
Dijete koje nije moglo razumjeti zašto tata više neće doći.
Dijete koje nije moglo razumjeti šta znači riječ rat.
Ali dijete koje je zauvijek zapamtilo da je njegov otac dao svoj život pokušavajući spasiti svoju porodicu. Zato za mene Raštani nisu samo mjesto.
Raštani su dio mog života. Dio mog djetinjstva. Dio moje boli. Ali i dio mog ponosa.
Jer kada danas govorimo o žrtvama Raštana, ja ne govorim samo o brojkama.
Ja govorim o ljudima. O njihovim životima. O njihovim porodicama.
O djeci koja su ostala bez roditelja. O roditeljima koji su ostali bez djece.
O ljudima koji su imali svoje planove, svoje snove i svoje svakodnevne živote – a kojima je sve to nasilno oduzeto.
I zato danas posebno razumijem porodice koje i nakon 33 godine nose istu bol. Vrijeme možda prolazi, ali neke rane ne prestaju boljeti.
Samo naučimo živjeti s njima.
Ja sam odrasla. Ali ono malo dijete koje je sa pet i po godina gledalo kako rat uništava njegov svijet i dalje živi u meni.
I upravo zbog tog djeteta danas govorim. Govorim zbog svog oca.
Govorim zbog sve djece Raštana koja su tog vremena izgubila sigurnost svog doma. Govorim zbog svih majki, očeva, braće, sestara i porodica koje su izgubile svoje najmilije.
I govorim zbog svih onih čija su imena danas dio našeg sjećanja.
Zato moramo govoriti. Ne da bismo raspirivali mržnju, nego da bismo spriječili da se zlo ponovi. Jer šutnja ne čuva mir. Istina čuva mir. Pravda čuva mir.
Sjećanje čuva mir.
Danas, nakon 33 godine, još uvijek postoji potreba da se govori o onome što se dogodilo. Da se utvrdi istina. Da se odgovorni suoče sa svojim djelima. Da porodice žrtava dobiju ono što čekaju decenijama – pravdu i priznanje njihove boli.
Jer pravda možda ne može vratiti mog oca i sve žrtve Raštana.
Ne može vratiti nijedno dijete koje je izgubilo život.
Ne može vratiti godine koje su porodice provele bez svojih najmilijih.
Ali pravda može reći:
Da, dogodilo se.
Da, nevini su stradali.
Da, njihovi životi nisu bili bezvrijedni.
Da, njihove porodice nisu zaboravljene.
Zato danas sa ovog mjesta želim poslati poruku mira. Ali ne zaborava.
Želim mir koji se temelji na istini. Želim budućnost u kojoj naša djeca neće odrastati sa strahom od rata. Želim da djeca znaju da se sukobi ne rješavaju ubijanjem. Politički ciljevi nisu vrijedni ljudskih života ali žrtvovati život za opstanak porodice,naroda i države ima veliku težinu. A nama odraslima ostaje obaveza da pamtimo.
Da pričamo. Da svjedočimo. Da sačuvamo uspomene.
Jer kada jednom prestanemo govoriti o žrtvama, kada njihova imena prestanu da se izgovaraju, tada počinje zaborav. A ja ne želim zaboraviti niti jednu žrtvu.
Ne želim zaboraviti Raštane.
Zato danas, 33 godine poslije, stojimo ovdje.
Kao neko ko zna da se rat ne završava onog dana kada utihnu puške.
Ali na nama je da iz tih tragova napravimo opomenu, a ne mržnju.
Da od boli napravimo snagu.
Da od sjećanja napravimo zavjet.
I zato danas, ovdje u Raštanima, obećavamo:
Pamtit ćemo.
Govorit ćemo.
Nećemo zaboraviti.
Neka je vječni rahmet i milost svim nevinim žrtvama.
Neka njihovim porodicama Bog podari snagu i sabur.
A nama koji smo ostali – daj da imamo snage čuvati istinu i graditi mir.
Piše: Maja (Dumpor) Marić
Mostarski.ba
