Krimi izbori i predratno stanje u Srbiji

Nije trebalo biti prorok u selu da se predvidi kako će se završiti izbori u Negotinu, Mionici i Sečnju. Aleksandar Vučić, SNS je tu potpuno beznačajan, osvojio je najviše glasova, ali ni izbliza onoliko koliko mu je trebalo da ostane što je bio. I to je školski primjer kontratrenda, birači koji su napustili Mesiju, prethodno ga više od decenije izvikujući na vlasti, nikad mu se više neće vratiti. Uostalom trend je jasan – u odnosu na parlamentarne izbore i 2023. gubitak u ove tri općine je između 15 i 30 posto, piše Zoran Preradović za Radar.

Otuda je Vučić brže-bolje najavio da će izbori biti najkasnije za godinu dana, pominjući i mogućnost parlamentarnih izbora. Očito, svjestan erozije podrške, pokušava da još jednom proda svoje ime tvrdom glasačkom jezgru svoje stranke i onom ubogom, ucijenjenom svijetu.

Šta se, dakle, u nedjelju dogodilo? Jednostavno je – sve prethodne izbore Vučić je dobijao u igri na jedan gol – onaj koji su mu namještali stranci i dio opozicije. Prvi put je neko, može biti opet stranci, napravio i drugi gol. I odjednom to više nije bila ista igra.

I da, Vučića nije toliko pogodila notorna činjenica da gubi podršku, taj pad je očekivao, nakon tragedije u Novom Sadu i brutalnosti tokom studentskih i građanskih protesta, Vučića je u glavu tresnulo saznanje da nikad neće biti jači. Istina, Mesija je lukav, moguće da potraje još neko vrijeme i da njegov silazak sa vlasti neće biti ni brz ni lak, ali će, izvjesno, preostalo vrijeme morati da se bavi sobom i neće biti na polzu ni strancima ni sebi. I što je najgore po njega, da bi kupio i to malo vremena morat će da otvori konkurs za ovdašnjeg Ernst Rohma. Jer, ono što je viđeno u Negotinu, Sečnju i posebno Mionici jeste kampanja političkog nasilja dostojna SA odreda. Jedina razlika je što je u Njemačkoj to rađeno dok su se nacisti uspinjali na vlast, dok se ovdje koristi kako bi naprednjaci ostali na vlasti. Ko će biti Rohm, manje je bitno, on ionako na kraju biva likvidiran.

Ali ono što je posebno opasno jeste da režim više ne pokušava ni da sakrije izborne marifetluke, ni bugarske vozove, ni uvoz birača, ni duple spiskove, ni plaćanje glasača… To je jedini način za opstanak, a Vučić je postao patron vaskolikog kriminalnog i političkog ološa koji će svoje dugove vraćati potkupljivanjem, zastrašivanjem, batinanjem, ako bude potrebo i ubijanjem. Ispostavilo se da predsjednik uprkos čistkama generala u policiji i postavljenju raznoraznih kričaka, ne vjeruje ni onima koji su se posebno istakli brutalnošću u ovih godinu dana. Mora biti da ga je to saznanje ozbiljno preznojilo, razumijevajući da su mu sa te strane leđa, ipak, otkrivena. I baš zato su sve te smjene u sigurnosnom aparatu izgledale više kao odbrambeni refleks nego kao osmišljen plan. Zato se i oslonio na lojaliste i dužnike.

I koliko god to loša vijest za građane bila, na Srbiju se ne može gledati drugačije nego kao na zemlju u predratnom stanju u koje je uvela kriminalizovana vlast. Ali, svejedno neće biti bolje prilike od ove da se očisti od utjecaja podzemlja, legalizovanog tržišta droge, ali i kriminala u sportu, finansijama, obrazovanju, zdravstvu…

Šta je, dakle, potrebno da bi se to dogodilo? Prije svega što manje šumova na relaciji studenti – opozicija. Činjenica da su u Mionici studenti prvi put od početka antivladinih protesta učestvovali na izborima, i to zajedno sa opozicijom, i postigli najbolji rezultat i za jedne i za druge mora biti znak na putu za rušenje vlasti. Bit će da samo stvaranje referendumske atmosfere režim vodi na političku marginu.

Svaki drugi scenario omogućio bi Vučiću da ostane na čelu franšize za uništavanje Srbije.

(Mostarski.ba)