Rezolucija Bošnjaka grada Mostara

Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav takozvane NDH, koja je bila italijansko-njemački protektorat sve vrijeme svog postojanja. Nezavisnu Državu Hrvatsku Slavko Kvaternik proglašava 10. aprila 1941. godine.

Njenim su osnivanjem ustaše htjele integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju.

Bošnjaci su se tako 1941. našli između dvije vatre, s jedne strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a sa druge nasiljima ustanika i genocidnom politikom četnika. Na ustaška nasilja nad Srbima i Židovima, Bošnjaci su reagirali nizom javnih protesta u vidu rezolucija koje su objavljene u gotovo svim značajnijim bh gradovima. U svim tim rezolucijama se osuđuje nasilje i diskriminacija građana druge vjere i nacije, Srba i Židova, dok neke od njih traže i autonoman položaj za Bosnu i Hercegovinu.

Poznato je da je sve počelo skupštinskim zaključkom Udruženja ilmije „El Hidaje“ od 14. VIII 1941. godine, kojim je izražen otvoren protest protiv ustaških zločina. Inicijator za javno oglašavanje i autor teksta tog zaključka bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“, koji je smatrao da niko nema pravo da uništava muslimane „da nas gura političkim pravcem koji će imati posljedicu naše stradanje. Muslimani imaju pravo da to javno i otvoreno reknu.“

Najpoznatije rezolucija su Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani.

Kasnije su pronađene još nekolike rezulucije, a smatra se da ih je bilo mnogo više.

Rezolucija Bošnjaka grada Mostara donesena je 21. oktobra 1941. godine. Njen orginal se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolucije došlo do ikoincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli mostarsku rezoIuciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru,obrazovan je aktiv Bošnjaka, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl.

Što se tiče same rezolucije; Mostarci su odlučilli da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru (Muštovićeva tehnika).

U Rezoluciji Bošnjaka grada Mostara, koju je potpisalo devetnaest najuglednijih Mostaraca piše:

Kroz cijelu povijest naše mile domovine Bosne i Hercegovine ne pamte se ovako teški i burni dani i ovako burna vremena kao ova što sada proživljujemo. Već mjesecima slušamo i gledamo, kako gore sela i varoši, kako ginu nedužni sinovi ove zemlje, kako se otima tuđe dobro. Sve nas to natjeruje da se duboko zamislimo i zabrinemo nad sadašnjosti i budućnosti ovih napaćenih i nama milih krajeva. Nošeni dubokom vjerom da tumačimo volju i osjećaje najširih muslimanskih slojeva širom naše ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da konstatujemo i izjavimo slijedeće:

1. Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, i nasilna prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavcima Srbima i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana.

Svaki pravi musliman, oplemenjen uzvišenim propisima islama, osuđuje ovakva zlodjela, ma sa koje strane dolazila, jer zna da islamska vjera smatra najtežim grijehom ubijanje i mučenje nevinih, kao i otimanje tuđeg dobra te prevjeravanje pod okolnostima koja isključuju slobodnu volju. Šaka onih nazovi muslimana, koji su se o to ogriješili, samim tim su se ogriješili o uzvišene propise islama, pa će ih neminovno stignuti
Božija kazna i ljudska pravda.

Osuđujući sve to molimo da se zavede potpuna jednakost i ravnopravnost, red i zakonitost za sve bez obzira na vjersku ili narodnu pripadnost, da se omogući svim građanima povratak na njihova ognjišta i da im se uklone učinjene nepravde.

2. Teška vremena koja se preživljuju, koja nismo niti željeli niti pripremali, uvukla su u svoj vrtlog i muslimane pa je samo iz našeg grada platilo svojim životom oko 10 nevinih muslimana, a da njihove ubice, premda se za neke zna, nisu ni od koga pozvane na odgovornost niti kažnjene. To je trebalo da predstavlja samo početak i prodor u naše muslimanske redove s ciljem da se oslabi cijela muslimanska zajednica. Najenergičnije osuđujemo ubistva i progone muslimana pod izlikom srpstva, komunizma, gajretovštine, sokolstva, jeneze, jerezaštva itd.

3. Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, s namjerom da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini, da bi se imao utisak kao da to čine muslimani.

4. Upozorujemo braću muslimane da sa svom ozbiljnošću razmisle o pravima i intimnim željama i namjerama mnogih pojedinaca, koji su ili intelektualni začetnici ili izvršioci raznih zlodjela nad našim sugrađanima, a koji ne samo u svojim krugovima već i skoro javno i bez ustezanja to namjenjuju i nama muslimanima.

5. Isto tako najenergičnije ustajemo i protiv svih onih, koji u svom ogorčenju ili iz pljačkaških pobuda vrše bezrazložne osvete nad nevinim muslimanima, njihovim ženama i djecom, njihovim domovima i selima. Ukoliko se to nastavi, mi im poručujemo da ćemo im se najodlučnije suprotstaviti.

6. Braći svim čestitim muslimanima poručujemo da žive u slozi i ljubavi sa svim svojim sugrađanima i komšijama, te da su svjesni da nas u ovim vanrednim teškim vremenima može spasiti samo naša potpuna sloga i jedinstvo te čvrstina naših redova. Među čestitim muslimanima moraju se zaboraviti sve ranije razmjerice, pa s vjerom u svemoć i pravednost Svemogućeg Allaha, vedra čela možemo gledati u našu i narodnu budućnost.

Uz bratski mahsuz selam:
Hafiz Omer Džabić, hercegovački muftija u miru v.r., Ibrahim Ribica, Husein Ćišić, Ibrahim Fejić, Hafiz Husein Pužić, Smajo Ćemalović, Mustafa Pašić, Hadži Ibrahim Slipičević, Omer Kalajdžić, dr. Salih Komadina, Sulejman Krpo, Smail Grebo, Smail Džudža, Salih Popovac, Ahmed Avdić, Šaćir Muratović, Ahmed Behlilović.

(Mostarski.ba)