Dok se svjetski i domaći politički stolovi ponovo tresu od teških riječi, prijetnji raspadom i mračnih scenarija koji Bosnu i Hercegovinu prate već više od tri decenije, s ulica Mostara stigao je najglasniji i najljepši mogući odgovor.
U trenutku kada ponovo sumnjaju u njen opstanak, zemlja se sastavila tamo gdje je oduvijek najjača – u srcu svoje mladosti i u prkosu svojih ljudi. Bosna i Hercegovina ide na Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Na najveću scenu svijeta vodi nas rođeni Mostarac, isklesan od kamena i ponosa sa dušom od svile – Sergej Barbarez.
A Mostar? Mostar je tim povodom odlučio da pokaže svijetu šta znači ovdašnji inat. Odbrana mladosti i san iz 1992. godine. Da bismo razumjeli ovu euforiju koja danas gori na ulicama, moramo se vratiti trideset i tri godine unazad. Te 1992. godine, izglasana je nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Cijena tog historijskog “DA” bila je ogromna. Nastupila je surova borba za goli opstanak naroda, gradova i države koju su mnogi htjeli bukvalno zbrisati sa geografskih mapa.
Mostar je propatio nezamislive gubitke, i ljudske i materijalne. Tadašnja mladost je dala svoje najljepše godine, svoje živote i snove da bi sačuvala komad neba pod kojim danas živimo. Izvukli smo se iz tog pepela ranjeni, ali uspravni.
Više od tri decenije trajalo je to tiho dokazivanje svijetu da smo tu, da postojimo i da nas niko ne može gumicom izbrisati. I evo nas danas. Trideset i tri godine kasnije, ta ista zemlja piše historiju.
Mostarski impuls: Kako je počela lavina
Ono što se proteklih dana dešava u gradu na Neretvi ne može se opisati običnim sportskim terminima. Ovo nije samo navijačka euforija – ovo je duboki, emotivni i vizuelni bunt naroda. Sve je počelo tiho, u jednoj maloj, običnoj mostarskoj ulici. Komšiluk se organizovao i podigao prve zastave. Jednu, drugu, desetu… ubrzo ih je bilo 500.
A onda je proradio onaj prepoznatljivi, zarazni mostarski impuls. Kada Mostarac vidi da se nešto radi iz ljubavi i prkosa, tu nema stajanja. Pokrenule su se mahale. Jedna za drugom, kao talas svjetlosti, budila su se naselja oko Mostara.
Danas se na ulicama našeg grada vijore na hiljade, desetine hiljada zastava. Svaki prozor, svaka fasada, svaka ulična svjetiljka i brdo iznad grada danas govore istim jezikom. Dva platna, jedna historija Ono što ovom prizoru daje posebnu, historijsku težinu jeste činjenica da na mostarskom vjetru, jedna pored druge, ponosno stoje dvije zastave: Današnja, plavo-žuta zastava države Bosne i Hercegovine – simbol naše sadašnjosti i budućnosti na svjetskoj sceni. Bijela zastava sa šest zlatnih ljiljana iz 1992. godine – simbol Republike, korijena, borbe i one mladosti koja je odbranila zemlju kada je bilo najteže. Vidjeti ljiljane i plavo-žuto platno zajedno na hiljadama mostarskih prozora znači vidjeti kontinuitet našeg opstanka. To je dokaz da prošlost i budućnost drže jedna drugu za ruku i da nit nikada nije prekinuta.
Barbarezov marš na krov svijeta
Na čelu ove predivne priče stoji Sergej Barbarez. Čovjek koji u svom stavu i pogledu nosi sav onaj hercegovački krš, prkos i dostojanstvo. On je okupio novu, slobodnu mladost – momke koji se možda ne sjećaju rata, ali u genima nose isti onaj inat. Pod njegovom palicom, oni ne igraju samo za golove i bodove.
Oni igraju za svaku suzu isplakanu od ‘92. godine do danas. Oni igraju za onu mladost koja nije dočekala da vidi ovaj dan. Kada naši momci istrče na zeleni teren pod reflektorima Svjetskog prvenstva, pred milijardama gledalaca, to će biti najveća pobjeda pravde.
Poruka onima koji sanjaju mrak
Zato ove desetine hiljada zastava po Mostaru nisu tu samo zbog fudbala. One su jasan politički i ljudski stav. Oni koji u udobnim foteljama ponovo crtaju linije, prijete raspadima i pokušavaju vratiti mrak, dobili su odgovor od kojeg ne mogu okrenuti glavu.
Možete donositi zakone, možete držati govore i sijati strah, ali ne možete skinuti ljubav prema ovoj zemlji iz srca ljudi koji su za nju dali sve.
Mostar sija u bojama koje nikakav politički mrak ne može ugasiti. Bosna i Hercegovina je živa, prkosna i ide tamo gdje joj je i mjesto – na krov svijeta!
Piše: Tvrtko Dijak
(Mostarski.ba)
