Dok se iz dana u dan suočavamo s viješću o nestanku pčela i sve češćoj upotrebi pesticida u poljoprivredi, priroda nam često sama ponudi neočekivano rješenje koje se često nalazi doslovno pred našim nogama, a to su korovi i invazivne biljne vrste.
Iako ih poljoprivrednici i vrtlari smatraju neprijateljima, za pčele su one često posljednja i najkvalitetnija “trpeza” puna nektara i peludi koji nisu kontaminirani kemijskim sredstvima, piše agroklub.
Pčelari svjedoče kako na području Balkana pokazuju da su upravo rubovi polja, često bogati korovnim i invazivnim vrstama, postali ključna staništa za ove vrijedne oprašivače. Prema naučnom radu objavljenom 2020. godine, čak 72,6% biljnih vrsta na tim površinama korisno je za njih. Ovo otkriće mijenja perspektivu o korovima – oni više nisu samo smetnja, već i nužni izvor hrane.
Radi se o originalnom radu pod naslovom “The role of weeds from field margins in supporting crop pollinators” (Značaj korova s rubova polja za oprašivače) kojega potpisuju Edita Štefanić, Sanda Rašić, Biljana Panjković, Vesna Kovačević, Dinko Zima, Slavica Antunović i Ivan Štefanić, a koji navode kako je 72,6% biljnih vrsta na rubovima polja korisno za oprašivače.
Među najvažnijim medonosnim biljkama s visokom relativnom brojnošću nalaze se upravo invazivne vrste zlatnica ili zlatošipka (Solidago gigantea), cigansko perje, sirota ili svilenica (Asclepias syriaca) i američki bagrem ili svitava (Amorpha fruticosa). Rad je dostupan za čitanje na mrežnim stranicama časopisa JCEA, a možete ga u cijelosti pronaći i putem akademskih baza podataka poput CROSBI (Hrvatska znanstvena bibliografija).
Iako invazivne vrste inače predstavljaju prijetnju biološkoj raznolikosti nekog okoliša, za pčele i ostale oprašivače su one često iznimno atraktivne jer ih se ne tretira pesticidima i otrovima kao ostale kultivirane visokoproduktivne poljoprivredne vrste.
Ovo je pet ključnih invazivnih vrsta na području Hrvatske koje pčele obožavaju:
Zlatošipka ili zlatnica
Ova visoka biljka žarkožutih cvatova, podrijetlom iz Sjeverne Amerike, u Europu je stigla u 19. stoljeću kao ukrasna . Danas je smatraju jednom od najagresivnijih invazivnih vrsta koja zauzima sve napuštene površine – njive, rubove šuma i riječne obale.
Amorfa ili američki bagrem
Ova grmolika biljka iz porodice mahunarki još je jedan primjer invazivne vrste koju pčele rado posjećuju. Iako tamo gdje se nalazi guši autohtonu vegetaciju duž riječnih tokova i vlažnih staništa, njeni karakteristični ljubičasti cvjetovi s istaknutim prašnicima prava su poslastica za pčele.
Cigansko perje ili sirota
Ova zanimljiva biljka, poznata po svojim karakterističnim mahunama ispunjenim dlačicama, također je na popisu invazivnih vrsta u Hrvatskoj. Unatoč tome, ljudima je atraktivnog izgleda, a pčele je obožavaju zbog obilnog nektara koji daje.
Cigansko perje
Iako se u prošlosti koristila kao krmna biljka i zeleno gnojivo, galega koja se još naziva ždraljevina ili ljekoviti orlovac (Galega Officinalis), danas je prepoznata kao invazivna vrsta koja može postati ozbiljan poljoprivredni štetnik. Međutim, fotografije i opažanja s područja Hrvatske (primjerice s otoka Krka) potvrđuju da je pčele jednostavno obožavaju, opisana je kao “neodoljiva” za ove kukce jer često stvara velike sastojine sa stotinama cvjetova. U kopnenim se krajevima sjeverozapadne Hrvatske može naći kao ukrasni grm oko kuća za odmor ili na stacioniranim pčelinjacima. Ne zahtijeva nikakvo znanje kod obrezivanja ili uzgoja.
Cvijet čičoka
Jedna od ključnih prednosti ovih “neželjenih” biljaka je ta što one najčešće rastu na površinama koje nisu pod intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom, dakle uz prometnice, napuštene njive, rubove šuma. Upravo ih to čini sigurnim izvorom hrane za pčele.
Dok su usjevi na poljima često tretirani pesticidima, invazivne vrste i korovi na rubovima polja i šuma ostaju netaknuti kemijskim sredstvima. Osim hrane, ove površine pčelama osiguravaju i sklonište te mjesta za gniježđenje.
Poziv na promjenu perspektive
Ova otkrića ne znače da bismo trebali bezbrižno dopustiti širenje invazivnih vrsta jer one i dalje predstavljaju prijetnju našoj autohtonoj flori. Međutim, u kontekstu sve većeg problema nestanka pčela, vrijeme je da preispitamo svoje upravljanje poljoprivrednim površinama.
Umjesto potpunog uništavanja svakog korova i invazivne biljke, možda bismo trebali razmisliti o:
ostavljanju pojaseva cvjetnih rubova uz polja
odgađanju košnje do nakon cvatnje korovnih vrsta
selektivnom suzbijanju samo najagresivnijih invazivnih vrsta, dok se one manje agresivne ostavljaju kao izvor hrane.
Pčele su nam jasno poručile što im treba. Na nama je hoćemo li ih slušati.
(Mostarski.ba)
