Djetinjstvo ima važnu ulogu u oblikovanju načina na koji doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko nas.
Iako mnoga djeca uspiju razviti otpornost uprkos izazovima s kojima su se suočavala, stručnjaci ističu da određena iskustva iz ranih godina mogu povećati rizik od razvoja anksioznosti i drugih poteškoća s mentalnim zdravljem.
Djeca koja odrastaju uz stalne kritike često razvijaju uvjerenje da ljubav, prihvatanje i pohvale moraju zaslužiti. Strah od greške može ih pratiti i u odrasloj dobi, zbog čega vlastitu vrijednost počinju vezivati isključivo za postignuća i uspjeh. Takav obrazac ponašanja nerijetko dovodi do hroničnog stresa i osjećaja iscrpljenosti.
Sličan teret mogu nositi i djeca od koje se očekivalo da uvijek budu odgovorna, zrela i “savršena”. Iako takva očekivanja nisu nužno proizašla iz loših namjera, prerano preuzimanje brige o drugima često znači zanemarivanje vlastitih potreba. Stručnjaci upozoravaju da upravo ovakva iskustva mogu biti povezana s kasnijim razvojem anksioznosti.
Nepredvidivo porodično okruženje također može ostaviti posljedice. Djeca koja odrastaju u atmosferi nesigurnosti ponekad nauče potiskivati vlastite emocije kako bi zadovoljila potrebe drugih ili pokušala održati mir u porodici. Za emocionalno osjetljivu djecu takve okolnosti mogu biti posebno zahtjevne.
Zanimljivo je da ni djeca koja se ističu inteligencijom ili uspjehom nisu pošteđena ovih izazova. Uprkos pohvalama i dobrim rezultatima, neka od njih razvijaju osjećaj da ne smiju pogriješiti niti pokazati slabost. Strah da će razočarati druge ili izgubiti dio svog identiteta može ih pratiti i kasnije u životu.
Osim anksioznosti i depresije, socijalna izolacija tokom djetinjstva povezuje se s nizom emocionalnih, obrazovnih i socijalnih poteškoća. Djeca kojoj nedostaje osjećaj pripadnosti mogu se suočavati s izazovima u izgradnji odnosa i samopouzdanja.
Stručnjaci također ističu da odrastanje uz roditelje koji se često sukobljavaju može povećati rizik od problema s mentalnim zdravljem. Posebno su osjetljive situacije u kojima se djeca nesvjesno uvlače u roditeljske sukobe ili se od njih očekuje da zauzmu stranu i posreduju u konfliktima.
Djeca koja su se rano suočila s gubicima ili traumatičnim iskustvima ponekad razvijaju potrebu da stalno budu na oprezu. Njihov način razmišljanja može biti usmjeren na predviđanje mogućih problema i najgorih scenarija, čak i kada za to ne postoji stvarna prijetnja.
Dodatni izazov može predstavljati i emocionalna manipulacija poznata kao gaslighting. Riječ je o ponašanju kojim se kod druge osobe izaziva sumnja u vlastite osjećaje, percepciju i procjene. Kada se takvi obrasci pojave u odnosu roditelja i djeteta, mogu utjecati na razvoj samopouzdanja i osjećaja sigurnosti.
Ni razvod roditelja ne mora nužno ostaviti trajne posljedice, ali način na koji se dijete nosi s promjenama i podrška koju pritom dobija igraju važnu ulogu. Kod neke djece razvod može pojačati strah od odbacivanja ili otežati izgradnju povjerenja u budućim odnosima.
Stručnjaci naglašavaju da traumatična iskustva iz djetinjstva ne određuju nečiju budućnost. Pravovremena podrška, razgovor sa stručnim osobama i razvijanje zdravih mehanizama suočavanja mogu pomoći u razumijevanju vlastitih iskustava i izgradnji kvalitetnijeg emocionalnog života.
Prepoznavanje ovih obrazaca nije razlog za osjećaj krivice, već prilika da se bolje razumijemo i pružimo sebi podršku koja nam je možda nekada nedostajala.
(Mostarski.ba)
