Piše Tvrtko Dijak
Ima li išta stresnije, a u isto vrijeme ljepše, nego biti navijač ove reprezentacije?
Ako bismo tražili jednu riječ koja najbolje opisuje naš put do Svjetskog prvenstva 2026. godine, to bi bila – nepredvidivost. Kada smo preživljavali smjene selektora, bolne poraze i momente kada je izgledalo da nam je fudbal dotakao samo dno, rijetko ko je vjerovao da ćemo ovog ljeta gledati Zmajeve na najvećoj svjetskoj smotri. Ali, u tome i jeste naš inat. Kada nas svi otpišu, mi tek tada proradimo.
Faza očaja: Kad se svjetla počnu gasiti
Sjećamo se svi perioda prije baraža. Atmosfera oko reprezentacije bila je teška, tribine poluprazne, a vjera navijača na istorijskom minimumu. Prolazili smo kroz faze gdje se činilo da nemamo ni igru, ni hemiju, ni jasnu viziju za budućnost. Generacijska smjena je boljela, a rane iz prethodnih neuspješnih kvalifikacija još su bile svježe. Izgledalo je kao da nam Brazil 2014. ostaje samo daleka, izblijedjela uspomena.
A onda je fudbal još jednom pokazao zašto je najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Faza buđenja: Čudo zvano baraž
Kada nam je žrijeb donio Vels u gostima, a potencijalno Italiju za kraj, većina je digla ruke. Ali Sergej Barbarez i njegovi momci imali su drugačiji plan.
Ono što se desilo u martu ostaće upisano u istoriji. Preživjeli smo pakao Kardifa, a onda je došla ta mitska noć na Bilinom Polju. Protiv moćne Italije, reprezentacija je pokazala srce kakvo nismo vidjeli godinama. Kada su se izvodili penali, disala je čitava država, od Mostara do Sarajeva, od Krajine do Tuzle. Svaki pogođeni penal bio je skidanje teškog tereta sa leđa ove generacije. Prošli smo – neočekivano za ostatak svijeta, ali potpuno zasluženo za nas.
Mundijalska realnost: Sa neba na zemlju, pa ponovo u borbu
Sada, na stadionima širom Sjeverne Amerike, proživljavamo novu vrstu rolerkostera. Hrabro i veliko otvaranje protiv Kanade u Torontu (1:1) pokazalo je da možemo stajati rame uz rame sa domaćinom. Ponovo je zavladala opšta euforija.
A onda, kako to obično biva sa nama, stigao je hladan tuš protiv Švicarske u Los Angelesu (4:1). Ta utakmica nas je ogolila i pokazala da na ovom nivou svaka greška skupo košta. Prošli smo kroz lošu fazu u tih 90 minuta, ali i u tom mraku zasijala je iskra – eurogol Mahmića u sudijskoj nadoknadi koji nas je podsjetio da se ovi momci ne predaju do posljednjeg zvižduka.
Istorijska promocija: Nadmašen je i Brazil 2014.
Bez obzira na to šta semafor bude pokazivao na kraju ove sjevernoameričke turneje, jednu stvar niko ne može osporiti: mi smo svoju najveću pobjedu već ostvarili. Bosna i Hercegovina nikada u svojoj modernoj istoriji nije bila promovisana u ovoliko pozitivnom, moćnom i masovnom smislu na globalnoj sceni.
Uz dužno poštovanje prema nezaboravnom Brazilu 2014. godine, ovo što se dešava danas nadilazi sve do sada viđeno. Ovo prvenstvo je postalo pozornica na kojoj smo cijelom svijetu, u udarnim terminima, pokazali ko smo, šta smo i koliko nas ima. Uspjeli smo poslati sliku ponosne, prkosne i ujedinjene zemlje. Pokazali smo svijetu gdje nas sve ima, na kojim adresama i u kolikom broju živimo daleko od domovine, ali i to da – kada treba i kada domovina zove – svi dišemo kao jedan. Ta energija na tribinama u Torontu i Los Angelesu ostavila je planetu bez teksta.
Ljiljani – priča o opstanku u našim srcima
A unutar te velike slike, zastava sa ljiljanima je posebna, najemotivnija priča ovog Mundijala. Prošlo je skoro trideset godina otkako su ljiljane zvanično ugasili, sklonili sa scene i pokušali izbrisati iz institucija i javnog prostora. Mislili su da se historija i identitet mogu gumicom izbrisati.
Ali prevarili su se. Zaboravili su da je najbolje i najsigurnije mjesto gdje su oni mogli opstati – naša prsa i naša srca. Kroz tri decenije tišine i sklanjanja, ljiljan se čuvao kao najveća svetinja u porodičnim regalima, u sjećanjima i u genetskom kodu našeg naroda. I zato, kada su ovog ljeta preplavili stadione širom Amerike, pred očima stotina miliona gledalaca, to nije bila obična sportska ikonografija. To je bio trijumf opstanka. Ljiljani su ponovo zasjali tamo gdje i pripadaju – na prsima onih koji vole ovu zemlju bezrezervno.
Zaključak: Sve staje u 90 minuta protiv Katara
I evo nas opet na početku priče o našem mentalitetu. Sve se svodi na jednu utakmicu, na sve ili ništa. Pred nama je Katar u Seattleu. Računica je jasna: pobjeda nas vodi među 16 najboljih na planeti.
Bez obzira na ishod, ovi momci su nas ponovo natjerali da kupujemo dresove, da se okupljamo i da vjerujemo u čuda. Prošli smo kroz najgore i stigli do najboljeg. Sada preostaje samo jedno: stisnuti zube i odigrati onako kako najbolje znamo – sa inatom, srcem na terenu i ljiljanom na prsima, tamo gdje je oduvijek i bio.
(Mostarski.ba)
