Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine protekle sedmice okončala je svoj nastup na Svjetskom prvenstvu porazom od Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0 u šesnaestini finala.
U izuzetno teškoj utakmici, Amerikanci su na domaćem terenu opravdali ulogu favorita i slavili pobjedu koja im je donijela plasman u osminu finala. Iako su veći dio drugog poluvremena igrali s igračem manje, pri vodstvu od 1:0 domaći fudbaleri uspjeli su postići još jedan pogodak i osigurati plasman među 16 najboljih ekipa svijeta, piše Adem Dedić za Odgovor.
Ipak, momci Sergeja Barbareza su utakmicama na ovom Mundijalu ispisali nova poglavlja u bosanskohercegovačkoj fudbalskoj historiji. Iskristalisali su se novi, mladi talenti, veterani su dostojanstveno obavili svoj dio posla, a navijači su ponovo uživali i tugovali zajedno sa Zmajevima.
Ako ikoga trebamo „okriviti“ za ovaj povratak ponosa, onda je to selektor Sergej Barbarez. Kada je preuzeo kormilo reprezentacije, i to kao svoj prvi profesionalni trenerski angažman, ni „najluđi optimisti“ nisu se mogli nadati šesnaestini finala Mundijala.
Objektivno se tada govorilo tek o mogućem plasmanu na Euro 2028, vraćanju kulta reprezentacije i postepenom građenju tima. Sve preko toga činilo se kao naučna fantastika.
Put do ovog uspjeha bio je tmuran i trnovit. Uslijedile su teške utakmice u Ligi nacija, a posebno je bolan bio težak poraz od Njemačke (7:0). Međutim, kako je kapiten Zmajeva s Mundijala u Brazilu i današnji direktor reprezentacije Emir Spahić nedavno otkrio u jednom podcastu, upravo je sastanak nakon te utakmice preokrenuo sve.
„Poslije Njemačke i tog teškog poraza shvatili da smo na pravom putu. Taj sastanak je sve odlučio, a kako je on izgledao, to nikada neće izaći u javnost”, kazao je Spahić.
I zaista, tačno 500 dana nakon tog debakla, naši reprezentativci su na prepunom Biljinom Polju u Zenici, nakon boljeg izvođenja penala, izbacili četverostruke prvake svijeta, selekciju Italije, i plasirali se na svoj drugi Mundijal u historiji.
Nakon uvodnog remija s Kanadom i poraza od Švicarske na prvenstvu, pojedini dežurni „dušebriznici“ ponovo su počeli glasno govoriti kako nas „ova igra neće nigdje odvesti“, tvrdeći da je Barbarez nedorastao velikoj sceni. Sve to pratilo je i zlonamjerno plasiranje lažnih vijesti i tračeva iz neprovjerenih izvora o tome zašto pojedini reprezentativci igraju.
Ali, činjenice i teren govore sami za sebe: Barbarezova igra i vizija odvele su našu reprezentaciju u šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva. Tamo su Zmajevi pružili lavovski otpor superiornijem domaćinu turnira, gdje se, nažalost, ovaj historijski put i okončao.
Snovotvorac
Ako na trenutak po strani ostavimo suhe činjenice, statistiku i objektivnost, Barbarezu se možemo i moramo zahvaliti na onome što je najbolje opisao jedan navijač riječima: „da zahvaljujući njemu nismo imali loš dan još od 26. marta i pobjede nad Velsom“.
Njegova najveća pobjeda nije samo ovaj rezultat, on nam je dao prostor da se ponovo nadamo i postavio čvrste temelje da sanjamo nove uspjehe naše reprezentacije. I upravo će to u budućnosti biti njegov najveći teret. Da nije postigao ovaj rezultat i da je ispao ranije, niko se ne bi toliko ljutio. On bi mogao „u miru sa rajom“ u Mostaru gledati ostatak prvenstva i polako razmišljati o utakmicama Lige nacija u septembru i oktobru.
Međutim, on je uspio i to isključivo vjerom u svoje momke i njihovo fudbalsko znanje. Zbog toga sada na svojim leđima nosi očekivanja kakva nije imao na početku selektorskog puta.
Očigledno je da u Bosni i Hercegovini teret dobrog rezultata neizbježno donosi i stvaranje novih snova. A Sergej Barbarez zaista jeste stvorio cijeloj naciji neke nove snove. Ostaje nam samo nada da ćemo te snove nastaviti živjeti.
(Mostarski.ba)
