U kamenom Počitelju postoji građevina koja priča o vremenu kada ovaj grad nije bio samo tvrđava iznad Neretve, nego mjesto u kojem se znanje prenosilo, trgovalo, živjelo i stvarao jedan od prepoznatljivih urbanih pejzaža Hercegovine. Riječ je Šišman Ibrahim-pašinoj medresi – jednom od najvažnijih spomenika koji svjedoči o intelektualnom i društvenom životu Počitelja u osmanskom periodu, piše Stav.
Njena priča počinje stoljećima prije nego što je Počitelj postao turistička destinacija. Medresa je već postojala u 17. stoljeću, a zabilježio ju je i Evlija Čelebija. Imala je pet učeničkih soba i predavaonicu, natkrivene kupolama, dok je trijem povezivao prostorije i otvarao ih prema dvorištu i dolini Neretve.
Ali ono što je čini posebno važnom nije samo način na koji je građena.
Medresa je bila mjesto obrazovanja – prostor u kojem se znanje prenosilo s generacije na generaciju. Njeno postojanje govori da je Počitelj imao društvenu strukturu mnogo složeniju od slike koju danas stvaramo posmatrajući njegove kamene ulice. Bio je to grad u kojem su, uz vojnu i trgovačku funkciju, postojali i obrazovanje, kultura i intelektualni život.
Zato je nestajanje medrese značilo i nestajanje jednog dijela sjećanja na Počitelj.
Građevina je tokom vremena propadala, a dodatno je oštećena u ratu 1992–1995. godine. Ono što je ostalo danas je dragocjeni historijski zapis – ne samo o osmanskoj arhitekturi, nego o načinu na koji je jedan grad funkcionirao.
I upravo zato njena obnova ima težinu koja nadilazi građevinske radove.
Prvi korak napravljen je u septembru 2024. godine, kada su očišćeni prostor i objekat medrese. U maju 2025. godine otvoreno je gradilište i započeli su konzervatorsko-restauratorski radovi na trijemu, uz podršku Evropske unije kroz projekt EU4ALL, te angažman Delegacije EU, organizacije HELP i Zavoda za zaštitu spomenika.
U proljeće 2026. godine u Počitelju je boravio stručni tim predvođen prof. dr. Lanom Kudumović sa Istanbulskog tehničkog univerziteta. Nakon arhitektonskog snimanja, fotodokumentacije i analize postojećeg stanja, tim radi na osnovama za projekt obnove medrese.
Takav posao nije moguće svesti na obnovu zidova. Kod historijske građevine svaki sačuvani element ima vrijednost, a cilj je vratiti joj dostojanstvo bez brisanja tragova vremena.
Jer Počitelj nije samo ono što se vidi na razglednicama. Njegovu historiju čine i mjesta na kojima se učilo, razmjenjivalo znanje i oblikovao društveni život. Medresa je jedan od rijetkih preostalih materijalnih dokaza te dimenzije grada.
Zato se njenom obnovom ne vraća samo jedna građevina. Vraća se dio identiteta Počitelja.
I podsjeća da kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine nisu samo zidovi koje čuvamo zato što su stari. Ono su priče koje kroz te zidove možemo ponovo čitati – o gradovima koji su nekada bili živi centri znanja, o ljudima koji su u njima učili i stvarali i o slojevima historije koji su od Bosne i Hercegovine napravili prostor kakav danas poznajemo.
Šišman Ibrahim-pašina medresa jedan je od tih slojeva. Njena obnova zato nije samo povratak prošlosti. To je pokušaj da dio te prošlosti ponovo dobije svoje mjesto u budućnosti Počitelja.
(Mostarski.ba)
