Šta god večeras ja napišem, ti pusti, ne obraćaj pažnju Predsjedniče. To ja samo onako, na zvijezde lajem, dok ne ispadnu mi zubi. Od lajanja mog, nikog zaboljeti glava neće, a meni nekako lakše. Na mnogo toga moram ti se zahvaliti. Reći će neki, diram ja u politiku… ma jok, ovo ja onako, više od očaja i boli, nego što u politiku mi se dira. Odakle da krenem? Sad bi liske naše rekle: Kreni od početka!… A ja kažem, previše bi tu zahvala i pisanja bilo, a vremena nemam toliko. I zato, ono čega se na prvu sjetim, na tome ću se zahvaliti tebi Predsjedniče!
Hvala ti Predsjedniče…
Što kupio si mi kartu u jednom smijeru za put iz Grada. Što rastavio si oca od sina, koji baš ove godine polazi u prvi razred, a otac neće biti tu da mu ponese tešku školsku torbu, treći dan u školu. U trenutku ulaska u učionicu, i stavljanja torbe ispod školske klupe, otac će negdje na građevini zapadne Evrope, na pauzi za ručak, jesti sendvič s više kruha a manje salame, dok prašina mu grize oči. Umoran, a ipak sretan, što je uspio poslati pare, za novu torbu za svog jedinca prvačića, i sve knjige i bilježnice.
Hvala ti…
Za nasmijana lica mladih ljudi s diplomom u jednoj, a buketom cvijeća u drugoj ruci, i ogromnom željom, da što prije slikanje se završi, da diplomu ostave na čuvanje roditeljima, i odu u bolji svijet, čistiti hotele, i češljati starice po staračkim domovima.
Hvala ti…
Što u ovim godinama, moram učiti arapski jezik da bih mogla razumjeti, šta u gradovima moje lijepe zemlje piše na reklamama. Što moram povlačiti rukave majice što više, da ne naljutim turistu koji je došao u moju zemlju, u kojoj ja moram obući, ono što se njemu sviđa da vidi na meni.
Hvala ti…
Što dozvolio si mi da šetam uz moju Radobolju, da gledam cvijeće i zelenu travu, a koraci moji, ne smetaju ti. Hvala ti, što dok šetam, moram požuriti, i umjesto u rijeku ili pticu u letu, gledati u asfalt, da kamerama i onima koji te čuvaju ne budem sumnjiva. Neka tebi tvojih velikih zidova, a mi ćemo korakom laganim a hitrim požuriti, da ne smetamo ti. Mi smo tu, ionako, samo zbog Radobolje, cvijeta i ptice…
Hvala ti…
Što gori moja Hercegovina!… Što umjesto u tebe, moram gledati u nebo, i vapiti Bogu, za koju kap kiše, jer jedino Bog može spasiti, ono što vrag želi uništiti. Nikad nisam više plakala za mojom dračom, kupinom, borovima dok vatreni jezici u minuti su ih proždirali. I nikada nisam bila gnjevnija na tebe Predsjedniče, što ne bole te suze na licu ono dvoje đuturuma kojima vatra je progutala i kravu i štalu. A penzije nemaju. Hoće li te zaboljeti njihovo zgarište ove jeseni, dok budu umirali u nekoj sobici, čekajući da ispuniš svoje obećanje i izgradiš im ono što izgorilo je? A nećeš obećanje ispuniti! Ni do sada nisi. A mi ti vjerovali. I vjerujući tebi završili na prašnjavim građevinama zapadne Evrope, i velikim staračkim domovima što svaki dan mirišu na smrt. Mi vjerujući tebi, kupili kartu u jednom smijeru, za put iz Grada.
Šta god ja večeras napišem… ti pusti, ne sekiraj se…
To ja onako… zbog boli za mojom dračom, kupinom i kamenom dok u pepeo je vatra pretvara…
A tebi na svemu
Hvala Predsjedniče!
(Nada Zovko / Mostarski.ba)
