Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Mostar prisjeća se svog saborca, heroja grada Mostara, Mirze Hume koji je, podsjećamo, ranjen 05. jula 1993. godine u glavu te je narednih 6 dana bio u polukomi da bi 11. jula 1993. godine izbubio bitku za život. Iz JOB-a je pristigao tekst kojeg prenosimo u cjelosti.
“Dok su se umorni saborci odmarali, on je smišljao kako u novu akciju, sa novim poletom poći.
On je kažu i vezista i artiljerac i inžinjerac i inovator, on je svestran borac bio. ČOVJEK VOD. Neumoran, neuništiv. Do kobnog 11. jula 1993. godine.
Od bombe što je četnici “pijani ustaša” nazvaše nastrada momak što nastradati nije smio.
…Orden “Zlatnog ljiljana” su majka Zijada i otac Džemo, s ponosom, umjeto Mirze, primili.
Neka je rahmet plemenitoj duši izuzetnog momka Mirze Hume i svih šehida što svoje živote u temelj našoj budućnosti ugradiše.
Pisma iz rata – “Enisino ćoše”
U ime prijatelja i saboraca, u ime nezaborava,
noćas vam pišem o
MIRZI HUMI
11.07.1994.
Duga je godina dragi prijatelji. Punih 365 dana i isto toliko noći. Sate i minute brojala nisam. Neko je možda i to učinio. Neko čija tuga mjerila nema. A mnogo je u ovom ratnom vremenu takvih. Mnogo. Razumijet ih treba. Teško je izgubiti voljene; još teže tugu zatomiti, izliječiti.
Stalno želim da svojim pisanjem svima olakšam. Da im kažem koliko sam, koliko smo, svi uz njih, sa njima. Ali to je nemoguće. Zato ponekad napišem o nekom od mnogih o kojima bi pisati i pričati trebalo. Da se pomenu. Da se ne zaborave. Nočas ću o izuzetnom momku da vam pričam. O momku što znala ga nisam, a njegov lik mi i priča o njemu u dnu duše stoji. Toliko sam o njemu slušala, toliko mu se divila da mi bol pričinjava spoznaja da ga, za života, upoznala nisam.
Heroj grada Mostara
Mirza Humo. Mladić, Mostarac, što je i prije pogibije legenda među prijateljima i saborcima bio. I među nama što ga poznavali nismo, ali smo o njemu prelijepa pričanja slušali. Često sam se pitala: je li moguće da ima takvih momaka kakav je Mirza bio. K’o majka sam ponosna bila što moji sinovi takve momke poznaju, sa njima se druže. Vjerovala sam da će i oni, uz takve momke, uvijek dobri biti.
A Mirza je zaista bio poseban. Nemirna duha, izuzetne upornosti. Pun života, pun energije. Sve ga je interesovalo. Učio, upijao, eksperimentisao, uvijek nešto novo smišljao. Volio prirodu, vožnju biciklom, planinske vrleti, padobranske skokove. Volio sve što mladi ljudi vole, u čemu mogu svoju snagu i sposobnost da oprobaju.
A ljudi voljeli njega. Divili mu se, uživali u njegovom društvu. Vjerovali mu, ponosni na prijateljstvo s njim bili. Došao rat. Došlo vrijeme ispita. Ispita hrabrosti, patriotizma i ljubavi. Za grad, za narod, za domovinu. Mirza među prvim svoj ispit položio. Među prvim u odbranu pošao. Na najteže zadatke išao. Neumorno, bez sna, bez straha, ubijeđen da niko i ništa ga omesti neće, ne može.
Dok su se umorni saborci odmarali, on je smišljao kako u novu akciju, sa novim poletom poći.
On je kažu i vezista i artiljerac i inžinjerac i inovator, on je svestran borac bio. ČOVJEK VOD. Neumoran, neuništiv. Do kobnog 11. jula 1993. godine.
Od bombe što je četnici ”pijani ustaša” nazvaše nastrada momak što nastradati nije smio.
Danima se ljekari za Mirzin život borili. Saborci dežurali, nadali se. Pomoć za ranjenog prijatelja u bolnici na zapadnoj strani grada tražili. Ali pomoći nije bilo – nisu dozvolili da mu se pomoć pruži. Da se život izuzetnom momku spasiti pokuša.
Danas u danima mira, teško je u to povjerovati. Ali, eto, tako je bilo.
Neko će nekad, možda, zbog toga nemirne snove imati. Možda ih već ima. A naš Mirza mirno počiva uz svoje drugove na Šehitlucima.
Sjećanje na njega živo. Uvijek prisutno među saborcima i prijateljima i među nama što ga poznavali nismo, ali smo priče o njemu slušali.
Divili mu se.
Ljudi što su, za života, legenda bili, u legendi ostaju, u istoriji se pišu. Za njih zaborava nema. Orden ”Zlatnog ljiljana” su majka Zijada i otac Džemo, s ponosom, umjeto Mirze, primili.
S ponosom svoju tugu nose. S ponosom će i svojim unucima priče o izuzetnom momku pričati. Učiti ih da se njihov adže za svoj Mostar borio. Da je život za njegovu neuništivu ljepotu, za njegotu cjelovitost dao.
Neka je rahmet plemenitoj duši izuzetnog momka Mirze Hume i svih šehida što svoje živote u temelj našoj budućnosti ugradiše.
Hvala im!
Laku ti noć moj grade i moj narode. Mirno spavaj jer su tvoj opstanak tvoji sinovi obezbjedili.
Vaša Enisa
SJEĆANJE NA MIRZU HUMU
Težak smo rat preživjeli. Teške borbe. No, čovjek u miru lako preživljeno zaboravlja. Jedino se smrt prijatelja zaboraviti ne može. A posebno prijatelja kakv je Mirza Humo bio.
Za njega je rat bio k’o igra. Nemirnog duha, pun ljubavi za svoj grad i ljude oko sebe, ratovao je sa ubjeđenjem da sve može i sve mora, da vremena za odmor nema.
Do pobjede ili smrti!
Smrt je bila brža. A pobjeda došla poslije. Bez Mirze, zbog Mirze! Hvala mu za život što ga za naše živote dade.
Hvala mu za divno prijateljstvo što se pamti i nikad zaboraviti neće.
S poštovanjem, saborci Mirze Hume”.
(JOB Mostar/Mostarski.ba)
