Na današnji dan 10. 3.

1391. – Godišnjica smrti Stjepana Tvrtka I Kotromanića. Njegova vladavina Bosnom u tom je periodu obilježena stalnim sukobima sa Ugarskom kraljevinom, koja se željela dočepati bogatih bosanskih rudnika te iskorijeniti bosanske bogumile. Tvrtko I Kotromanić prvi je bosanski vladar koji je uzeo titulu kralja. To se dogodilo 1377. godine u Milima kod Visokog. Tokom svoje vladavine kralj Tvrtko I Kotromanić je od Bosne i Hercegovine stvorio respektabilnu evropsku državu, koja je doživjela političku, kulturnu i privrednu ekspanziju. Kralj Tvrtko I poseban je i po tome što je prvi vladar Bosne koji je krenuo u protivnapad na susjednje zemlje nakon što je Bosna godinama bila meta njihovih napada. U svojim je osvajanjima Tvrko I je bio više nego uspješan. Pohod na Crnu Goru okončao je osvajanjima teritorija sve do Kotora. Potom se okrenuo prema Srbiji i stigao do Sjenice u današnjem Sandžaku. U Milima se krunisao kao kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Iznenada je umro 10. marta 1391. godine, a na njegovo mjesto došao je njegov rođak Stjepan Dabiša. Tvrtko I je sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile kod Visokog.

1982. – Otvoren Olimpijski stadion “Koševo”. Olimpijski stadion Asim Ferhatović – Hase, poznatiji kao stadion Koševo je višenamjenski stadion u Sarajevu. Izgrađen je 1947. godine u periodu poslije Drugog svjetskog rata, na području koševske doline gdje su se prostirali predjeli zvani Čurčića Vila i Pionirska Dolina. U samoj izgradnji stadiona učestvovale su tadašnje omladinske radne brigade grada, ali i iz cijele tadašnje države. Za tadašnje doba grad dobija veleljepno zdanje na kome će se moći održavati sportske priredbe najvišeg ranga. Danas stadion koristi FK Sarajevo i to je najveći stadion u Bosni i Hercegovini. Posjeduje 35.630 sjedećih mjesta. Rekordan broj gledalaca koji su pratili duel Željezničara i Sarajeva dogodio se 10. marta 1982. godine na otvaranju Olimpijskog stadiona Koševo, kada je na tribinama bilo 55.000, a tada je Bordo tim slavio sa 2:1.

2003. – Muhamed Topalović, priznao pred Kantonalnim sudom u Mostaru ubistvo tri člana porodice Anđelić u selu Kostajnica, u opštini Konjic, te pokušaj ubistva četvrtog člana, na katoličko Badnje veče.

2004. – Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu protiv sedam osoba osumnjičenih da su počinili ratne zločine nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti u Konjicu početkom 1992. godine.

2020. Na današnji dan 2020. godine, zauvijek je zaspala jedna od najljepših i najvećih dama bosanskohercegovačke muzičke scene, istinska diva, dostojanstvena, graciozna i ponosna begovica Izeta Beba Selimović.

Beba je rođena 1936. godine u Bileći, ali se kao četverogodišnja djevojčica s roditeljima doselila u Sarajevo, gdje je provela cijeli život.

Već u osnovnoj školi počela je pjevati u Dječijem radio-horu nakon što ju je učiteljica preporučila predstavnicima Radio Sarajeva, koji su u to vrijeme po školama tragali za talentiranom djecom.

Osim talenta, Bebu je krasilo kulturno ponašanje koje je ponijela iz roditeljskog doma, ali i nestvarna ljepota i veliki rad na usavršavanju svojih interpretacija, te je kao petnaestogodišnjakinja postala vokalna solistica Radio Sarajeva.

Porodica na prvom mjestu
Porodica je Bebi uvijek bila prioritet, zbog čega je pravila pauze u svojoj muzičkoj karijeri. Udala se veoma mlada, u 19. godini, za inžinjera Sabriju Šečića, kojeg je upoznala u Žepču dok je još bio student Građevinskog fakulteta, piše Hayat.ba

Sabriju su odmah privukli Bebina otmjenost, ljepota i ponašanje, pa je veza ubrzo krunisana brakom. Tada je Beba nakratko prekinula svoju karijeru i posvetila se suprugu i porodici. S vremenom se vratila pjesmi, ali joj je porodica i dalje bila na prvom mjestu.

Nažalost, taj idilični život nije dugo potrajao. U oktobru 1971. godine Sabrija gine u saobraćajnoj nesreći. Ostavši mlada udovica, s dvojicom sinova, Senadom i Samirom, beba je veoma teško podnijela gubitak muža. Prestala je pjevati i razmišljala je da li uopće da opet uzme mikrofon u ruke. Kasnije je govorila da su u odluci da, ipak, nastavi pjevati bile presudne riječi njenog velikog prijatelja, legendarnog jugoslavenskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje.

Beba je morala da računa s tim da će joj se u životu događati i tragedije. Ako se odlučila da pripada publici, onda mora da joj se vrati – kazivao je Čkalja.

Ponovo pronašla ljubav
Prvi Bebin nastup poslije tragedije bio je na koncertu u beogradskom Domu sindikata. Pjevala je i plakala zajedno s publikom, koja je suosjećala s njom.

Samo sam vidjela maramice, ljudi plaču… Ja ne znam da li sam jednu strofu otpjevala – kratko je kroz suze izjavila poslije tog nastupa.

Ljubav je ponovo pronašla tek 25 godina nakon Sabrijine smrti, s drugim suprugom čuvenim violinistom Dževadom Šabanagićem.

Brojne nagrade
Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, Beba je udahnula posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.

Snimala je i novokomponirane pjesme, vodivši računa da aranžmani njenih pjesama imaju isključivo odlike našeg podneblja, da u njima ne bude primjesa grčke, turske, šumadijske ili makedonske tradicije. Zato su Bebine pjesme, poput „Plačem ja, plačeš ti“, „O ćuti, ćuti, sad srce moje“, „U srcu mome samo živiš ti“, „Sa tugom prolaze dani“… ušle u anale bh. narodne muzike i postale svevremenske.

Beba je dobila brojne nagrade i priznanja za muzički uspjeh i nesebičnu pomoć u humanitarnim koncertima, među kojima “Povelje Zlatne značke” RTVSA, “Oskara za životno djelo”, Nagrade za doprinos u očuvanju narodne pjesme na Ilidžanskom festivalu. Međutim, isticala je da se najviše ponosi Nagradom „Isa-beg Ishaković“, koju je dobila u ime Grada Sarajeva, 2013. godine, te proglašena počasnom građankom Sarajeva. Bila je i članica Udruženja estradnih radnika Bosne i Hercegovine. Godine 1988., izdala je svoj posljednji studijski album, a 2005. se definitivno povukla s estradne scene.

Beba Selimović je bila i ostala upamćena kao najveća dama bosanskohercegovačkog estradnog neba. Dokazivala je to svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinki koje je pjevala širom svijeta, pokazujući ujedno ponos i snagu bosanskohercegovačke žene. Bila je istinska ambasadorica tradicije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Iako više nije među nama, njene pjesme, svilenkasti glas kojima ih je interpretirala, njena osobnost i damsko ponašanje ostaju da žive u našim srcima, baš kao što je i sama pjevala: „U srcu mome samo živiš ti“.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba/Historija.ba)