Na današnji dan srpske vlasti u Prijedoru izdale naredbu Bošnjacima i Hrvatima da stave bijele trake

1992. – Dan bijelih traka: Lokalne srpske vlasti u Prijedoru izdale su naredbu posredstvom lokalnog radija prema kojoj su svi Bošnjaci i bosanski Hrvati morali na ruke staviti bijele trake, a kuće obilježiti bijelim čaršavima.

Srpske vlasti u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”, stajalo je u naredbi.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, dok je 31.000 ljudi bila zatočena u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Za zločine počinjene na prijedorskoj opštini do sada je doneseno više od 50 presuda i otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.

1992. — U organizaciji Centra za antiratnu akciju, održane su u Beogradu demonstracije više desetina hiljada građana, koji su nošenjem crnog flora dugog 1.300 metara izrazili svoje saućešće sa žrtvama rata u Bosni i Hercegovini.

1992. – Masakr u Vrhpolju. Tog dana su srpski vojnici, sastavljeni pretežno iz okolnih sela, uhapsili šesnaest bošnjačkih civila iz sela Begići. Prije samog dolaska na vrhpoljski most, jedan od zločinaca – Jadranko Palija je na mostu na rijeci Sanici ubio oca i sina, Miralema i Envera Cerića, a potom nekoliko stotina metara dalje i Irfana Begića. Nakon dovođenja na vrhpoljski most počelo je ubijanje, agresori su civile tjerali da skaču sa mosta, a potom su ih ubijali rafalima. Neke civile su prethodno pretukli, dok su neki ubijeni metkom u sljepočnicu, a njihova tijela bačena su u rijeku. Jedini koji je preživio masakr je Rajif Begić, koji je pred Haškim tribunalom dva puta svjedočio protiv Radislava Brđanina, Momira Talića i Momčila Krajišnika.

1994. – Za prvog predsjednika Federacije BiH izabran Krešimir Zubak. Sudjelovao je u Daytonskim pregovorima 1995., a Daytonski mirovni sporazum potpisao je u prosincu 1995. Iduće godine je izabran za prvog hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Predsjednik FBiH prestao je biti 1997. Nakon razlaza s vodstvom HDZ-a BiH, čiji je predsjednik bio Ante Jelavić, Zubak je, sa skupinom istomišljenika, osnovao Novu hrvatsku inicijativu, stranku bliskoj građanskim opcijama u BiH. Imao je podršku i međunarodne zajednice. NHI je 2001. ušao je u građansku koaliciju Alijanse za promjene predvođenu SDP-om BiH. U toj vladi Zubak je imenovan ministrom za ljudska prava i izbjeglice. Koalicija Alijanse za promjene skinuta je s vlasti 2002., a Zubakov NHI na idućim izborima prolazio je lošije. Stoga se Zubak odlučio na spajanje NHI-a s HSS-om u novu stranku HSS-NHI. Zubak je 2013. postao član stručnog tima pod pokroviteljstvom Američkog veleposlanstva za izmjenu Ustava FBiH što je inicirao američki veleposlanik Patrick Moon, no inicijativa je propala.

1999. – Umro je bosanskohercegovački glumac Davor Dujmović. Zauvijek mu je ostao nadimak Perhan, ime junaka iz filma “Dom za vješanje”. Kao i mnogi glumci imao je neku sreću ili sudbinu. Tada je išao u drugi razred niže muzičke škole i imao je običaj da poslije nastave svrati kod svog oca koji je tada radio kao privatnik na pijaci Markale. U obližnjem restoranu, gdje je svratio na sok, Kusta i njegov asistent slučajno su došli u isti restoran. Asistent je pitao Davorovog oca da li može da učestvuje u audiciji; on je pristao i poslije toga krenulo je probno snimanje, gdje se pokazalo da on to može. Nakon filma Otac na službenom putu, koji je nagrađen zlatnom palmom u Kanu. Odlučio je da upiše filmsku akademiju. Nije mu uspjelo i nije više ni pokušavao. Uslijedila je nova značajna uloga Davora u filmu Strategija švrake. Sa nepunih osamnaest godina Davor Dujmović je glavni glumac u narednom filmu Emira Kusturice, Dom za vješanje, nakon kojeg je proglašen za jednog od pet najboljih glumaca u Evropi. Istina je da se početkom 90-ih ozbiljnije “navukao” na narkotička sredstava i da se nekoliko puta pokusao liječiti, ali bezuspješno. U tom periodu preko medija je poručivao: “ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo “ja sam mal’ pa sam radoznal”, ali radoznalost se u ovom slučaju placa ovisnošću. “Rat je Davora zatekao u Sarajevu, gradu kojem se – nakon mnogobrojnih putovanja – vraćao sa dječačkom radošću i strašću. U Sarajevu ostaje prvih mjeseci rata, i nakon toga razočaran dešavanjima i BiH odlazi u Beograd. Tamo je snimio još nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji Underground. Nakon završetka rata Davor dolazi u Banja Luku, gdje upoznaje Andreja Gartnera sa kojim osniva fond za kulturu Republike Srpske, koji poslje dobija naziv Davor Dujmović. Nakon boravka u Banjoj Luci odlazi u Sloveniju kod djevojke sa kojom je živio posljednjih mjeseci. Svoje slobodno vrijeme je provodio u prirodi sa konjima, gdje je odigrao svoju zadnju, tragično istinitu ulogu, u Novom Mestu, Slovenija     31. 05. 1999. godine izvršio je samoubistvo…

U kategoriji Na današnji dan objavljujemo najznačajnije događaje iz historije Bosne i Hercegovine.

(Mostarski.ba)