Faruk Kajtaz blog: Ako je zaista “vrijedilo” onda smo tek u problemu!

Piše: Faruk Kajtaz

Sada se kao svi nešto čude ili pak značajno šute…iako je od prvog dana sve bilo – kristalno jasno!

Naime, ima već više godina kada je tada friško oslobođeni osuđenik za najteže ratne zločine, Dario Kordić, stao pod isti suncobran sa političkim vrhom HDZ BiH!? Uz prigodne osmjehe…kao da se vratio sa „službenog puta“, a ne iz zatvora. Osuđen za ratne zločine.

Već tada je bilo jasno da nema nikakve katarze ili pokajanja. Da Kordić nije ništa naučio iz haškog procesa i presude za tako strašan zločin u Ahmićima.

Pokazao makar minumum suosjećanja. Umjesto toga, odlučio se na potpunu negaciju realnosti i presude. “Spas” našao u vjeri…

Dočekan je, svojevremeno, svečano i sa osmjesima i u tome niko iz vrha stranke, kojoj je bio i predsjednik nije video ništa čudno. Dapače, godilo je im društvo „uglednog“ haškog osuđenika, kao nekoga ko je na sudu i kasnije u zatvoru pokazao i potvrdio svoje nacionalno opredjeljenje i “ponos”.

O žrtvama – njih 116 u Ahmićima – među kojima su bila čak i mala djeca niko nije mislio. Posebno ne Dario! Čovjek sa širokom spektrom interesovanja; od novinarstva, preko visoke politike, do vojne karijere.

Sve se fino sakrilo pod tepih planiranog i dobro osmišljenog zaborava.

Presuda je samo tehnički provedena. Tačnije jedan dio. Dario je, često se tvrdi – prošao svoj “križni put”…i…eto…to bi bilo – to! Okrenuo se i Crkvi, pojavljujući se kao neka vrsta mesijanskog religijskog autorita na granici fanatizma.

I onda „iznenađenje“…video sa nekog „prigodnog okupljanja“, na kome Dario uz prigodno odobravanje prisutnih tvrdi da bi „sve opet ponovio“, da je „svaka sekunda bila vrijedna“…da je sve „vrijedilo“, kao u pjesmi (muzičara/političara) Miroslava Škore, koja se nakon tog skandaloznog priznanja „spontano zakotrljala s usana“….pa kaže…

Kad ne budem dalje mog'o, kad se umorim

I Bog me pozove da mu račun položim

Nek’ mi sudi ja ne žalim niti jedan dan

Na svoja sam djela ponosan!

Ukoliko je ubistvo 116 ljudi u masakru i rušenje kuća i džamije nešto „što je vrijedilo“ – onda Kordić ima ozbiljan personalni problem potpunog odbijanja suočavanja sa realnostima…a možda i pravni problem, jer je iz zatvora pušten ranije. Vjerovatno i uz neke uslove.

Ali to je u ovoj priči – najmanje bitno. Kordić je takav kakav jeste. Neće, niti će ikada išta naučiti. Ima on neku, samo svoju, ideju i misiju.

Problem je u onima, koji – istina – nisu činili zločine poput Kordića i sličnih, ali sve to svode tek na „tehničko pitanje“ iz domena „resocijalizacije“ osuđenika i njihovog povratka u život. Čak i ako su presuđeni za najteže zločine! Javno i bez imalo stida zastupaju takve stavove. Kažu da ne okreću leđa prijatelju!?

To je ono što (zaista) najviše brine, a ne Kordićevo priznanje, koje je on, ionako, više puta u nekoj od formi ponavljao. Takva politka se, nažalost, smatra poželjnom ili čak normalnom!? Vrijednom truda…

Zločini se (opet) realtiviziraju ili se pak problematiziraju već pravosnažne presude (vječita teorija „urote i planirane žrtve).

I to od strane onih, koji tvrde da su za „europsku“ BiH!? Pozivaju se na zaštitu nacionalnih prava i narušavanje jednakopravnosti, potpuno nespremni za istinski razumijevanje ostalih, njihovih problema i strahova.

Slučaj Kordić nije usamljen primjer. U Srbiji, tako, presuđeni ratni zločinci čak „predaju po školama“. Neke od zločinaca Beograd organizovano skriva! Prije će biti da je sve ovo samo naopako pravilo odnosa prema nedavnim ratovima, žrtvama agresija i presudama. Samo na Balkanu predsjednici država večeraju sa ratnim zločincima!

Balkanski nacionalizam se u svom najgorem izdanju još jednom smije u lice međunarodnoj pravdi. Svi se malo „začude“…i život krene opet svojim tokom….

Problem je u našim i njihovim žrtvama, zločnicima kao „herojima“.

Politikama koje su se samo „prikrile“ i opet vrebaju priliku da se pokažu „u punom sjaju“. Problem je i u pristajanju onoga što se zove međunarodna zajednica na ismijavanje presuda i novo ubijanje žrtava.

Ovoga puta novim narativa o herojima, a ne zločncima. Navodnim borcima za „našu stvar“.

Hoće li ovaj prokleti Balkan ikada „dati šansu miru“ umjesto što uporno kroz veličanje zločinaca i njihovih zločina stalno na niskoj temperaturi podgrijava bljutave kaše ratova, koji su samo stali…ali se nikada nisu suštinski okončali?

Ako je to bio “cilj”, onda je zaista “vrijedilo”…