FK Velež 70-ih: Bajević, Marić, Vladić – “Mostarski BMV”

Fudbalska sezona 1969/70 ostala je u najljepšem sjećanju navijača Veleža, jer je to bilo vrijeme kada je njihov tim nevjerovatnom snagom jurišao na titulu najuspešnijeg kluba u Jugoslaviji – završio je na odličnom trećem mjestu, a Dušan Bajević je, uz Slobodana Santrača (OFK Beograd), postao najbolji strijelac YU lige (20 golova) i izborio svoje mjesto u reprezentaciji.

O usponu Veleža početkom 70-tih pisao je Tempo, dok je nekoliko godina kasnije, foto-reporter Zova Vlado Duić ovjekovečio trojicu najpopularnijih Veležovaca u njihovoj “klasičnoj” BMV pozi. Za kraj, članak o legendarnom mostarskom treneru Sulejmanu Repcu i njegovoj vještini prepoznavanja mladih fudbalskih talenata…

Svijet magije i praznoverja, totema i talismana, pratilac je čovjekov od njegovog postanka do današnjih dana. Savremenom čovjeku Mišel de Nostradamus poznat je koliko i Frojd, u mnogim đačkim torbama, ženskim tašnama ili džepovima sakoa kriju se razni predmeti, od zečije šape i potkovice, do mačije dlake i djeteline sa četiri lista. Naravno, najviše je onih koji se tome smiju i ne vjeruju u takve “vradžbine«, ali će i oni, možda, nesvjesno zavrnuti dugme kada vide odžačara ili zaobići ukrštene bandere…

Zalijepiće na haubu svog automobila djetelinu sa četiri lista, namrštiće se kada im crna mačka pređe put kojim idu, stisnuće palčeve kada požele nešto lijepo. Rječju, horoskopi i zvijezdoznanci, hamajlije i magija prisutni su svuda u nama i oko nas.

Priznat ćete, uvod je pomalo čudan kada je riječ o predstavljanju tima koji je ovog proljeća imao najviše uspjeha – o Veležu. Zašto Mostarce – a u timu su sve sami Mostarci i fudbaleri iz okolnih mjesta i već više od deset godina niko sa »strane« nije došao u grad na Neretvi – vezivati za praznoverje? Zato što smo, tragajući za uzrocima uspona ovog tima, došli i do tih podataka. Ali, pustimo golmana Veleža i državnog tima, Envera Marića, da sam govori o tome:

– Poslije poraza u igri sa Čelikom – ispričao nam je dvadeset dvogodišnji mašinac – prišao mi je jedan stari Musliman i pruživši mi jednu malu knjižicu na arapskom jeziku, rekao: »Čitaj ovo pred utakmicu i nećete izgubiti!« Od tada, sve do susreta u Nišu, slušao sam njegov savjet i mi nismo poraženi. Ja ne znam kako se ta knjiga zove, ne umijem ni da je čitam, ali vjerujem da nam je ona pomogla. Na žalost, na povratku iz Hanovera moje stvari izgubile su se negdje u avionskim vezama, a sa njima i moja hamajlija.

Naravno, daleko je od istine da je tajanstvena knjižica povela tim »rođenih« putem uspjeha. Zna to i sam Marić koji je, inače, jedan od petorice članova SKJ u današnjem timu Veleža.

Proveli smo samo dva dana sa njima i uvjerili se u jedno: to je tim sastavIjen od mladih ljudi, talentovanih fudbalera, čvrst kolektiv koji tek sada, poslije pobjede i premija, jede prve zalogaje profesionalnog hljeba.

Niko se od njih ne ponaša kao »zvijezda«, niko ne traži sebi privilegije, ili pomišlja da ne poštuje savjete trenera ili članova uprave, koji su, opet, svi Mostarci i znaju u dušu svoje momke. Teškoće rješavaju zajednički, posjećuju jedni druge, razlika u godinama ne postoji, a ni u izvršavanju zadataka.

Marić, Bajević, Vladić i još po neko mogu biti «meta« drugih timova, ali će svako od njih reći da je Velež njima najdraži i da će ga – ukoliko do toga dođe – nerado napustiti.

Marić brani zaista sjajno, ali je pri tom vrlo nervozan i sve vrijeme nešto priča.

Bajević vjeruje da je državni tim koji je igrao u Sarajevu, Bukureštu, Beogradu i Hamburgu lijepa budućnost našeg fudbala i garancija daljih uspjeha.

Vladić voli da ga fotografišu, voli kada ga salete »lovci« autograma, ali je i iskoristio svoju popularnost da se pojavi na reklami za ono isto mlijeko koje je nekada raznosio po Mostaru.

Kapiten Šestić uživa puno poštovanje mlađih igrača i klub mu je dozvolio da, po završetku sezone, nastavi karijeru u inostranstvu.

Trener Rebac žali za danima kada je trenirao pionire i omladince i učio ih da ne pođu putem kojim je sam išao. Ali, kako sam kaže, kada bi opet bio na početku tog puta – živio bi kako je i živio.

– Naša realna pozicija na kraju prvenstva je oko četvrtog mjesta – ocjenjuju sebe »rođeni« – ali kada bismo bili prvaci to bi za našu publiku bio najsretniji trenutak u životu.

A Velež mnogo duguje svojoj publici. Duguje Aliji Baliću, »komandantu« svojih navijača, duguje Anki Slipčević koja je u klub upisala svoja dva sina, kasnije svako novorođeno unuče i nije propustila nijedanput a da na stanicu nije ispratila svoje ljubimce. Kada je umrla, prije dva mjeseca u svojoj 75. godini, najveći vijenac na grob položili su igrači Veleža.

Pitajte bilo koga u ovom kraju šta je za njega tim iz grada na Neretvi i reći će vam isto:

– Nazvali smo ih »rođeni«, jer su iz duše i srca Hercegovaca i Hercegovine…

Ovaj kraj poznat je i po vinu i duhanu. Od »rođenih« niko ne pije, a puše samo trojica – Marić, Mrgan i Glavović. Kartanje je, bar dok traju prvenstvene borbe, zabranjeno.

Zaista, teško je naći neku manu ovom kolektivu. Zato niko i ne pomišlja da zamjueri Mariću zbog »čudotvorne« knjižice, ili beku Alajbegoviću, sa 31 godinom, jednom od najstarijih prvotimaca, što pijre početka utakmice sjedne na travu i traži djetelinu sa četiri lista. On to traži sreću za svoje »rođene«, za nove pobjede i bodove… Od njih je, ovog proljeća, sakupio čitavu kolekciju.

Magazin Zov, 1974:

Dva izvrsna napadača i još bolji vratar “Veleža” i jugoslavenske reprezentacije, nerazdvojna trojka iz grada na Neretvi…

I koliko je god prijateljima dobrog nogometa drago da se oni nalaze u istoj momčadi, toliko bi voljeli i da ih vide suprotstavljene.

Barem ponekad.

Pomislite kakva bi to nogometna predstava bila u kojoj bi Duško i Franjo pokušavali savladati spretnoga čuvara mreže Envera!

Njima treba zahvaliti, kažu, što “Velež” redovito prikazuje najljepši nogomet u Jugoslaviji.

To je razlog da ih ZOV, na traženje mnogobrojnih čitalaca, prikazuje na svom posteru.

Reporter Vlado Duić snimio ih je u šetnji njihovim gradom.

U jednom ih je trenutku iznenadio dok su izvan igrališta (jer na terenu su i tako najdragocjeniji motor svoje momčadi) pokušavali pokazati da naziv BMV, koji su im odmila nadjenuli navijači, ima opravdanja.

Svjetsko se prvenstvo bliži – hoće li u saradnji s ostalim reprezentativcima, ta nogometaška trojka uspjeti da i reprezentaciji Jugoslavije osigura barem naziv momčadi koja igra lijep nogomet?

Prvenstvo koje nema ni početka ni kraja, koje traje bez obzira na godišnja doba i na vremenske prilike, prvenstvo koje nema ni unaprijed određen broj ekipa. Kako se koja ekipa pojavi, odmah stiče pravo igranja… Evo, baš jučer, tim Jastrebova je pobjedio ekipu Orlova sa jednim golom razlike. Ne zna se tačno da li je bilo 12:11 ili 10:9, ali se zna da je borba za svaku loptu bila važna, uzbudljiva, zanimljiva, kao i da su obje ekipe igrale – bosonoge!

To je dakle, mostarsko prvenstvo bosonogih dječaka, iako je tačnije reći da je to prvenstvo budućih Veležovih nada. To je prvenstvo jednog Ivana, svejedno kako mu je prezime, a koji će jednog dana postati možda Ivan Ćurković. To je debi jednog Jadranka, koji će postati Jadranko Topić ili neki drugi Jadranko, još poznatiji od Topića. Tu je i neki plavokosi Duško, koga već svi nazivaju Bajević, iako mu prezime (bar zasad) niko još ne zna.

Zbog želje da tim bosonogim dečacima ulije više ljubavi prema fudbalskoj lopti, Sulejman Rebac – do jučer prvi trener Veležovog prvog tima – odlučio se da opet radi sa poletarcima:

– To je divno osjećanje. Pratiš otvaranje jednog cvijeta, koji pod tvojom rukom, pod tvojim pogledom, pod tvojom brigom i prema tvojim uputstvima napreduje, raste, širi se. Pratiš razvoj tog dječaka koji se bori, trči, pada, ustaje, a poslije svakog pada ustane nekako snažniji, moćniji, sigurniji, viši.

Kratka pitanja Sulejmanu Repcu, brzi odgovori.

– Kad počinjete organizovanim radom?

– Dječake treba nadgledati dok još igraju bosonogi na svojim poljanama. Pravi trenutak je tek onda kad napune 11 godina. Prije toga ih ne treba podvrgavati sistematskom radu, ali treba pronaći načine da se i igranje na poljanama kanališe na, za njih, neosjetijiv način… Organizovani rad počinje prvenstvom mostarskih mahala. Svaka mahala ima desetak ekipa, a u posljednjem prvenstvu tih dječaka (od 11 godina nadalje), bilo je ravno 86 ekipa, blizu hiljadu dječaka!

– Šta je osnovni princip u početku rada?

– Da svakom dječaku naučiš ime.

– Šta je tim dječacima najlakše, a šta najteže?

– Trčali bi sa loptom čak i kad posustanu od umora, a bez lopte su sumorni čak i na početku treninga. Ali škole, valjda i postoje zato da mlade naučimo sistematskom radu, da im stvorimo radnu naviku, da im pokažemo da će lakše igrati sa loptom, ako prethodno steknu kondiciju trčeći bez lopte.

– Princip broj 1 koji im često ponavljate?

– Kažem im: nikad nisi potpuno savladao jednu vježbu. Ponavljanje vježbi je majka znanja. Sjećam se Vukasa i njegovog principa da je najvažnije vježbati baš urođene osobine. On je najviše vježbao baš ono što je znao najbolje, dovodeći tako svoje prirodne fudbalske osobine do savršenstva. Eto, i to ponavljam svojim poletarcima.

Treba li biti strog ili popustljiv?

– I jedno i drugo. Prema nekom dječaku treba biti vrlo strog, prema drugom vrlo popustljiv. Nekom treba da se zaprijeti, a nekog treba i zamoliti. Naravno, u oba slučaja treba to reći tako da to ne obeshrabri onog prema kome si strog, a da se ne osili onaj prema kome si blag.

– Prvi signal da dječak napreduje?

– Najbolji mi je barometar kad momci podjele nadimke. Kad oni nekog prozovu Džaja, to je nepogrešiva selekcija. Tad sam sasvim siguran da dobijam novo krilo, nezadrživo, dinamično, leteće.

– Šta se izmjenilo u igri krila od vaših dana do danas?

– Ništa se nije izmjenilo. Krila su oduvek imala istu ulogu: prodor sa strane, pa centaršut pred gol. No, razlika je samo u tome što danas u jednom timu mora više igrača da prodire tako, a ne samo krilo, već i half, i bek, i polutka. To je moje viđenje fudbala. Nema pravog fudbala bez prave igre krila!

– Da li je lakše biti trener poletaraca ili prvotimaca?

– Rad sa mladima zahtijeva mnogo, mnogo više posla nego bilo kakav drugi rad u fudbalskoj organizaciji. Mi, u Veležu, smatramo da je raditi sa poletarcima, iako najteži posao, ipak i najljepši.

– Neprekidno ponavljate riječ “mi”. Ko je sve to?

– Mi, to je naša škola! Omladinska fudbalska škola Veleža. A u toj školi su heroji mostarskog fudbala, igrači koji su nekad pronosili slavu hercegovačkog fudbala, a danas nose zastavu učitelja. To su Hrvić, Selimotić, Oručević, Hasanbegović, tu je još desetak drugih trenera, instruktora, pomagača, savjetnika, zaljubljenika u fudbal.

Mostarci, ovu glavnu petočlanu ekipu trenera što vode brigu o njihovim poletarcima nazivaju skraćeno – H2SOR… A to je kao neka čarobna formula, kojom se u hemijskoj laboratoriji – ovaj put na zelenoj Veležovoj travi – prave čuda.

No, tu čuda nema. Jednostavno: dva H (Hrvić i Hasanbegović), eS (Selimotić), O (Oručević) i eR (Rebac), u eksperimentima sa talentovanim mostarskim dječacima, a uz blagoslov mostarskog sunca i osmjehnutog podnebIja, oplemenjuju još jednu generaciju talentovanih fudbalera.

Orlovi su se danas u dobroj igri revanširali Jastrebovima… pod budnim Repčevim okom.

Napisao: Darko Šarenac (Tempo, 1976.)

Yugopapir

Zabilježio: Rodoljub Marković (Tempo, maj 1970)