Godišnjica rođenja Alije Nametka

Alija Nametak, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, rođen je u Mostaru 6. 3. 1906. godine.

Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij maternjeg te ruskog i francuskog jezika i južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od 1930. godine radio je kao srednjoškolski profesor u Sarajevu, a tokom Drugog svjetskog rata kratko je (dva mjeseca) bio intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nakon rata, 1945. godine, zbog učešća u književnom i kulturnom životu tokom vremena NDH bio je osuđen na 15 godina zatvora. Poslije izlaska iz zatvora radio je kao saradnik u Institutu za proučavanje folklora te kao bibliotekar Muzičke akademije u Sarajevu.

Književno se počeo okušavati još u ranoj mladosti, zapisavši od majke nekoliko narodnih pjesama, što je najavilo njegovo zamašno i dugotrajno folkorističko djelovanje. Umjetničku prozu počeo je pisati još kao student, a prve priče objavio je u zagrebačkim književnim časopisima 1928. godine, najavljujući plodno pripovjedačko djelo. U razdoblju do završetka Drugog svjetskog rata, Nametak je – uporedo s vlastitim književnim i folkorističkim radom – petnaestak godina uređivao časopis Novi Behar (1929–1945), kao i kalendar društva “Narodna uzdanica” (1933–1945), jedne od preteča današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, a bio je i urednik Glasnika IVZ-a (1936–1954).

Nametak je jedini folkorist s južnoslavenskih prostora koji je u više navrata bilježio te kasnije i proučavao i objavljivao usmene pjesme i priče Bošnjaka u Turskoj. Uz spisateljsko bavljenje te živo i djelotvorno zanimanje za bošnjačku usmenu književnost, značajno je i Nametkovo jezikoslovno bavljenje.

Pisac, folklorist i jezikoslovac, Nametak je u dugom nizu godina objavio više knjiga, uglavnom s tematikom patrijarhalnog života bošnjačke sredine, osobito propadanja bošnjačkih plemićkih porodica, s često naglašenim folklornim elementima. Uz ostalo, njegovo književno djelo uključuje novelističke zbirke Bajram žrtava (1931), Dobri Bošnjani (1937), Ramazanske priče (1941), Za obraz (1942), Mladić u prirodi (1943), Dan i sunce (1944), Trava zaboravka (1966), pučki igrokaz Omer za naćvama (1942), komediju Abdullah-paša u kasabi (1945) te više zbirki bošnjačke usmene književnosti, a naknadno su mu objavljeni roman Tuturuza i šeh Meco (1987), Sarajevski nekrologij (1994) i Sarajevske uspomene (1997), u kojima je iznio svoja sjećanja na ljude i događaje iz prošlosti. Objavljivao je i priloge u brojnim listovima, časopisima i drugim publikacijama, među kojima su i Gajret, Narodna uzdanica, Novi Behar, Književnik, Savremenik, Vijenac, Obzor, Preporod, Takvim i dr.

Umro je u Sarajevu 8. 11. 1987. godine.

____________

Iz romana Tuturuza i šeh Meco (1987)

(…) Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu:

– Kad vidiš pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruži im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoči u avliju. Viči im: “Hod’te, bujrum!”

– Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao?

– Šuti, hetif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoči u hajat pa im primaj ćurkove ili kapute, okreći im obuću, a ako je ljetno doba, bezbeli neće ništa skidati sa sebe osim obuće, Ti prvi ulazi u sobu!

– Ama kako ću kad nisam pozvan?

– Pozovi se sam! Uniđi! Ako bude ko mlađi, ostani za vratima, a ako još nije prostrta sofra, vidjećeš na škrabiji složenu sofra-bošču. Razloži je, prostri je po podu, a onda se obazri hoće li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Raširi santrač pa metni na nj demirliju ili položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. Uzimaj kašike i meći ih na sofru, samune komadaj i stavljaj pred svakoga di će ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre di će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre, a ti zapikaj u dnu sofre mjesto za sebe!

– Nek sam bliže vratima ako me potjeraju!

– Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi među se ne poznaju. A niko neće upitati: “Ko je ovaj?” kojega ne zna, da drugi ne bi za pitača pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s vrha čorbe. Tako kusaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži ćasu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pečeno janje ili tuka, okreni sebi što najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u želucu! Vodu možeš i doma piti.

I tako se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kome god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao. (…)

(Biserje.ba)