Tišina je sinoć prekinuta. Sinoć su izbrisane hiljade kilometara, vremenskih zona i sve one male, beznačajne razlike koje nas svakodnevno muče. Kada je Bosna i Hercegovina zvanično provjerila svoju kartu među 16 najboljih na svijetu, dogodilo se nešto što nikakvo retrogradno lobiranje ne može kupiti niti spriječiti.
Naši ljudi širom svijeta su ustali. Kada domovina pozove, u istoj sekundi, od Mostara do Chicaga, svira se ista pjesma. I dok retrogradni političari i razne druge nazadne sile neprestano lobiraju kod stranih centara moći, troše energiju i novac uvjeravajući svijet da Bosna i Hercegovina ne može opstati i da je treba podijeliti – stvarni život ih demantuje na svakom koraku.
Danas, u miru, to rade jedan po jedan – vezani, podlo, kroz tihe pritiske i blokade, udarajući sa svih strana istovremeno. Tokom godina, Bosna i Hercegovina je pretrpjela nevjerovatnu štetu od svih ovih kočionih elemenata. Ali mi opstajemo i, štaviše, napredujemo!
Naš put je stalni uspon uzbrdo. Ali u čemu je bila njihova greška u koracima? Mislili su da će nas taj uspon umoriti i zaustaviti. Nisu računali na to da ćemo na tom usponu razviti mišiće, steći kondiciju i raditi na čistom, stopostotnom prkosu. I sada, umjesto da odustanemo – idemo uzbrdo, pa čak i ubrzavamo!
Jer ne znamo drugačije. Uvijek, apsolutno uvijek, trčimo s velikim, nepotrebnim teretom na leđima. Dok drugi trče neopterećeni, naš narod na svojim leđima nosi politiku, nepravde, stalna podmetanja i borbu za goli opstanak države. Svaki naš čovjek ovdje i u dijaspori vuče taj ruksak pun kamenja koji su nam drugi natovarili. Ali taj teret nas je učinio neuništivim. Kad se navikneš trčati uzbrdo sa stotinu kilograma na leđima, onda čim dobiješ i djelić čistog prostora – ne hodaš, letiš.
Zato se ne vraćamo u prošlost. Pogotovo što nam jednostavno dolazi nova mladost, koja nikoga ne zaobilazi ni za pet posto! Ova mladost ne nosi strahove i barijere. Oni gledaju naprijed, stvaraju, pobjeđuju i ostavljaju nazadne politike tamo gdje im je i mjesto – u prošlosti.
Neka ostanu zarobljeni u svojim matricama mržnje, dok se BIH kreće naprijed, pognutih glava ni pred kim, sa srcem velikim kao i sama zemlja. Jer ono što nas na vrhu čeka niko nam ne može uzeti – čisto lice i zemlju koja ponosno stoji.
Jer na kraju svega, neko nas ipak gleda odozgo.
Piše: Tvrtko Dijak
(Mostarski.ba)
