Iz pera Ćamila Sijarića:  NA NERETVI POČITELJ

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Zapisi o gradovima” Ćamila Sijarića priređuje odlomke koji su vezani za Hercegovinu.

Sijarić pripovijeda koristeći se dugim, ritmičnim rečenicama, punim detaljnih opisa pojedinih likova ili pejzaža. Tako pomaže svojim čitateljima da utonu u njegov svijet, poprimajući njegov način razmišljanja.

Bosnu i Hercegovinu, uz njene ostale ljepote, krase i bezbrojni stari gradovi, izgrađeni u srednjem vijeku ili kasnije, koji su za bosanske kraljeve, banove i feudalce predstavljali sigurnost i zaštitu, i koji su najčešće zidani u kanjonima rijeka, na strminama bregova, na visinama planina, ili na raskršćima puteva – kako bi se sa gradskih zidina motrilo dolje na drumove: kud ko prolazi i zbog čega prolazi, je li prijatelj ili neprijatelj.

Svuda su – i može se reći da je puna Bosna i Hercegovina tih starih starina, tih nijemih gradina, od kojih poneke ni imena nemaju, do samo svoje dugo vrijeme – i tajnu koju pod kamenom kriju: otkada su, čije su bile, šta su vidjele, i šta preživjele … Gotovo su poredane niz Unu, niz Sanu, niz Savu, niz Drinu, niz Neretvu – stoje nad njima kao kakvi starci. I mudri su kao starci: da ti ispričam … Bilo je to i to … U jedno davno, predavno vrijeme…

NA NERETVI POČITELJ

Vrijeme je ispisalo divnu pjesmu po našoj zemlji. Njene stihove čitamo kad vozovima putujemo, kad se s bregovima spuštamo u doline, kad mostove, gradove i krajeve prelazimo. Neko slovo, neki znak, neki trag od starine ukazaće se našem oku i reći će – de čitaj me; de odgonetni me; de reci šta sam. A ta čitanka u koju su upisane starine, daljine, tavnine – velika je. Kud god pogledamo, kud god se maknemo, mi smo na jednoj njenoj strani, kraj jednog njenog slova, njenog znaka. Ko je onaj što je te znakove i tragove upisao na lice zemljino i iza sebe ostavio trag, a on otišao ispod ovog Sunca? Kad je to bilo- u vrijeme koje, pod carem kojim, pod nevoljom kojom – iz razloga kojih?

Pitamo se tako dok gledamo starine, zidine, kuline, a one ćute. Kamen nema jezika, travuljina po njemu isto tako, neka davno napuštena vrata isto tako. Time što će gušter pretrčati preko neke ploče, kazaće nam: ovo je čovjek davno napustio! Došla su vremena, i prošla su, i od svega ostali su samo kamen i pjesma: “Zeman kule po ćenaru gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje…”

Kad je vrijeme načinilo kule u Počitelju na Neretvi, ne zna se. Kao što nam zavjesa topola sakriva ovo mjesto da ga iz voza jedva vidimo, tako nam i zavjesa vremena sakriva njegovu davnu prošlost. Zalud ćemo prodirati svojim pogledima i svojom maštom, ništa nam se neće otkriti. Samo to toliko da je nekad davno neko tu došao i složio kamen na kamen: da se njime zakloni i na njemu da živi. Koje je i čije vrijeme tada bilo- povijest o tome ćuti. Ali ploče izjedene ljudskim tabanima kazuju da se tu živjelo dugo vremena. Prema tome, svoj prvi znak na ovom kamenu čovjek je ostavio tabanima… Slova i povijest doći će kasnije – onda se pomjerila istorija. A ovdje se istorija pomjerila onda kada su Turci stali da se nadnose i nad zemlju hercega Stjepana. S druge strane ove zemlje bilo je more i Dubrovnik i ruka janjičarska pružila se tamo. Iz Bosne- otvorena široko i naoružana grozno, ona je znala samo za jednu jedinu riječ: Daj gradove, daj Dubrovnik, daj drumove i carinarnice, daj prolaze uz morsku obalu, daj sve do kraja!

A onaj ko nije imao ništa da dâ i ništa da brani, bio je na Neretvi mali grad Počitelj. I ne zbog njega samog, nego zbog drugih, zbog hercega Stjepana, zbog Dubrovnika, zbog mađarskog kralja Matije Korvina, počela je ovdje u Počitelju cijela jedna istorija. Oči Mletaka, Rima, Trsta, pape i vlastele, careva i kraljeva, okrenule su se upravo k ovom kamenu na Neretvi na kojem su ležale kule Počitelja. Bile su tada još male. I zato su ih doziđivali. Pare i majstore davali su svi – i papa, i herceg, i Dubrovnik, i Mađari. A cilj je bio ovaj: dotle ako i dođu Turci, neka dalje ne mogu proći; nek Počitelj na Neretvi bude im brana!

Tada i počinje povijest ovog mjesta. Njegovo ime upisuje se u pisma, u darovnice, u knjige troškova i u vojničke knjige. Najbolji majstori ovamo su upućivani: zidari, tesari, klesari, gvožđari, da grad sagrade i da ga utvrde. Podjela vremena na dan i noć prestala je, jer zidalo se i danju i noću. Brzo isto toliko – koliko su brzo dolazili Turci.

A dolazak njihov za Dubrovnik značio je što i smak svijeta. Pa ipak, onoga dana kad su došli – ova im je Republika poslala darove!

I poslala im je zahvalnicu što su tu-napokon! -i žaljenje što već i prije nisu stigli!

A onaj ko je tamo stigao bio je neki janjičar Hamza. Nedograđeno – dogradio je. Zidove, kule i tabije utvrdio je. Od vojnog logora načinio je nešto kao varoš. I svijet je došao da živi u varoši; došli su trgovci i zanatlije. Došle su terzije, kujundžije, sajdžije, halvadžije, baklavdžije, pilavdžije, aščije- i cijelo je mjesto ponešto kuckalo i mirisalo jelom i pilavom. Opasano zidovima sa svih strana, iz kojih su se dizale kule, ono se za svoju glavu nije plašilo. Bilo se priljubilo uz živu stijenu i na uskom prostoru širilo se toliko koliko je moglo. A mnogo nije moglo. Jer u ovoj prirodnoj pećini ono je bilo kao u Prokrustovoj postelji, tako da se nije moglo ni opružiti, ni izrasti koliko je trebalo. Bilo je, i ostalo je, kao jedno malo naselje pokraj druma i pokraj vode, s velikim kulama, a malim kućama, s mnogo stepenica i mnogo kamenja. Kamenjem je bilo i ograđeno, i pokriveno, i uramljeno – kao kakva bijela slika, od sunca blještava, od vremena ostarjela. Visila je o stijeni nad vodom pokraj puta, izložena pregledu putnika niz Neretvu – kao kakvo malo čudo. Izrastao na kamenu, ovaj je gradić u sebi nosio nešto kamenito i tvrdo- ali ne i hladno, nego kućno i toplo. Cio je bio kao jedna kuća, u kojoj stanuje jedan domaćin. I po onome što se zna i što se može naslutiti, domaćinu ovdje nije bilo loše. Vodu je imao tako blizu da je odozgo sa zidina grada mogao po cio dan da u njoj dolje kvasi noge. I hlada od topola imao je pokraj vode, i mlinove i stupe, i šumu odmah iza leđa, i tvrde bedeme da ga čuvaju i put ispod njih.

Úveče se zatvarao kapijama. I noć provodio među zidinama, kao u kutiji. A u vremenima kakvih je bilo – željezna vrata i hrastov mandal bili su jedina garancija da se mirno spava. Kamen tada nije zvečao, jer niko po njemu nije hodao; šumila je samo rijeka. Niz ploče se i niz kule slivala mjesečina dajući kamenu nešto što imaju stara srebra.

Inače je ovo mjesto bilo oficirsko i kapetansko. Neki turski oficir – Šišman-paša, izgradio je ovdje nekoliko zdanja. Džamija koja nosi njegovo ime jedan je stih pjesme u kamenu. Zvono na sahat-kuli pokraj ove džamije doneseno je čak sa Krete. Tamo u Grčkoj zvonilo je na nekoj crkvi. Ovdje u Hercegovini zvonilo je na ovoj džamiji. Ko je odlučio i zbog čega da se otuda dovuče ovo zvono- ostalo je tajnom. Put koji je prevalilo neizmjeran je. Kao i daljina na koju se čuo njegov zvon. Pokretao ga je mehanizam sata, za koji se priča da je bio čudo od naprave. Kraj njihove slave bio je jadan: kako zvona, tako i sata. Jer zvono je izliveno za topove, a opruge i točkovi sata dovršili su kao dječje igračke. Ono što je ostalo da i dalje traje, bila je samo sahat-kula. Bila je sada bez sata na sebi i bez zvona sa Krete – i zbog toga pusta i nijema, kao i sve drugo kad ostanu bez života. Vrijeme se više nije pratilo po sahat-kuli, a i inače bilo ga je teško pratiti, jer nastajale su nove prilike i ovaj vojnik na Neretvi ostao je bez svojih nišana… Jedna po jedna njegova toka na oklopu lomila se.

Lomila su se kubeta i karavan-saraji i putnik je sve rjeđe ovamo svraćao. Sjaj Počitelja gasio se. Para u kesama bilo je sve manje.

Gajtandžije, bojadžije, halvadžije polako su odlazile u Stolac i Mostar. Odlazili su i učeni ljudi -a ovdje ih je, pripovijeda se, nekad bilo mnogo. Knjige za cijelu Bosnu i Hercegovinu ovdje su pisane i prepisivane i jezici razni znali su se kao maternji.

Ali nastajanjem većih naselja, na mjestima prostranijim i zgodnijim, lampe su ovdje počele da se rano s večeri gase, onako kao što se gase u selima, i sve manje da se čita i piše.

Čorba u kazanima za sirotinju bivala je sve žića. Meso, koje se petkom dobijalo, otpalo je. A zatim su otpadali pasulj, somun, pa raštika, pa paprika, pa se najzad sve svelo na vruću vodu s dvije graške, dokle i te dvije graške nisu otpale i ostali prazni kazani.