Ono što se, već neko vrijeme, čini kao jaka karta u rukama Beograda u pregovorima oko statusa Kosova (bolje reći priznanja bivše pokrajine kao nezavisne države), vrlo bi se lako moglo prometnuti u nešto posve drugo.
Radi se, naravno, o famoznoj Zajednici srpskih opština (ZSO) – čudnom političkom konstruktu, koga Beograd otvoreno vidi kao svoju buduću „isturenu teritoriju“ i razlog, zbog čega bi se na kraju moglo i (u nekoj varijanti) „priznati Kosovo“. Priština sa druge strane igra mudro, te i pored odavno stavljenog potpisa na sporazum o tome oprezno ispituje stvarni sadržaj jedne takve tvorevine.
Dogovoreno je postojanje (ZSO), ali ne i ono najvažnije sadržaj…
Kurtijeva Vlada, zapravo ne želi niti pregovarati o bilo kakvoj ZSO…ovoj ili onoj – bez rješevanja jednog, za Prištinu vrlo važnog „predhotnog pitanja“: Priznanja Kosova, kao nezavisne države!
Naime, od prvog dana za Kosovo nije najvažnije samo postojanje ZSO, već šta će biti stvarni politički i ustavno-pravni položaj jedne takve „zajednice“. Iskustvo iz BiH jasno upozorava da bi jedan takav „konstrukt“ mogao postati popriličan problem u procesu donošenja odluka, ali i kao „alat“ preko koga bi Srbija mogla itekako vršiti utjecaj. Kao što to, uostalom, radi u BiH!
Međutim, ima jedno drugo – neugodno pitanje za Beograd!
Ukoliko bi „zajednicu“ dobili Srbi, zašto je onda ne bi dobili pripadnici i drugih (manjinskih) naroda na Kosovu? Beograd uopšte ne skriva ambicije da ZSO bude nekakva moguća nova RS, a Dodik to i otvoreno priziva stavljajući znak jednakosti između ovog BH entiteta i budućeg – nada se Mile – „srpskog entiteta“ pod kodnim imenom ZSO – na Kosovu.
Za Beograd i Banja Luku ZSO se čini kao dobra osnova i zahtjev za pregovore u kojima se s jedne strane može dobiti dosta (nova RS!?) ili se pak može pregovarati unedogled i time odložiti priznanje Kosova na neodređeno vrijeme.
Ali, ako se već govori o principima i potrebama zaštite nacionalnih prava, zašto se onda jedan takav model ne bi primjenio na druge države u regionu?
Zašto Bošnjaci u Sandžaku sa svim historijskim i političkim razlozima ne bi imali neku svoju „zajednicu“? Ili Albanci na jugu Srbije, gdje čine vrlo ubjedljivu većinu u nekoliko tamošnjih opština?
To je i sasvim logičan nastavak politike kojom se traži više prava za Srbe na Kosovu, naravno, ako se igra po istim pravilima i ukoliko jedno ne važi za bogove, a drugo za volove?
U svakom slučaju svima u regionu je, osim Beograda i njegovih „eskpozitura“, jasno kuda sve to vodi i gdje može odvesti politika nekakvih ekskluzivnih nacionalnih prava. Greška počinjena u BiH dovoljno je zastrašujuća opomena svima u regionu, pa i samim Srbima, kako se stvari mogu „oteti kontroli“ i kako se može ući u sindrom beskonačne spiralne krize.
Krize, koja – suštinski ne odgovara nikome. Pa, čak niti onima čija se prava navodno štite! Osim uske vladajuće kaste i njene “priključenije”. Jer stalno prizvodi tenzije i napreže sistem do pucanja u vremenima krize bez kraja i konca, dok mladi ljudi odlaze…tamo gdje ima manje inata, a više logike.
Ili da do kraja – okrenemo pilu naopako.
Ukoliko je ZSO zaista toliko dobro rješenje za Srbe na Kosovu, zašto ga ne primjeniti i u BiH i tako otkočiti sve procese i entitetske nelogičnosti, koje su legalizirale krvava ratna osvajanja i omogućile postratna natezanja?
Šta kažete na ZSO u BiH, umjesto RS na Kosovu?
Zašto biti “nepopravljiv’ Egoista,” pa “najbolje stvari” čuvati samo za sebe?
