Svake godine, početkom avgusta, iz Hrvatske i Srbije stižu dijametralno suprotne priče i poruke. Reintepretacija istorije/povijesti se usklađuje sa potrebama i zahtjevima „trenutka“.
Za Zagreb je „Oluja“ bila čista vojna akcija, kojom je oslobođen okupirani dio Hrvatske, dok je za Beograd to primjer etničkog čišćenja i planiranog progona Srba iz Hrvatske. Ima tu još nekih finesa, ali to je suština stvari.
U Kninu se dijele odlikovanja i glancaju uspomene na Franju Tuđmana i Gojka Šuška, dok se u Beogradu i RS oplakuju žrtve i poručuje da se Oluja i Bljesak više nikada neće dogoditi.
Obje strane uredno drže u životu svoje najnovije nacionalne i državne mitove s ciljem da se odavno uspostavljeni postratni narativi uredno ponavljaju, bez stvarnog pokušaja da se zaista uđe u samu suštinu ratnih zbivanja sa pozicija istorijskih činjenica, ali i stvarnih posljedica. I jednima i drugima je zajedničko negiranje presuda Haškog suda. Naročito onih, koje im ne idu u prilog.
Sve je to toliko puta viđeno i doživljeno.
Prave i istinske pomirbe između Hrvatske i Srbije nije bilo, niti će je biti, sve dok se insistira na ovakvim polaznim pozicijama. Obje strane uredno hrane svoje „zvijeri“.
Beograd i Zagreb su toliko udaljeni i isključivi da nema tog ljepila koje bi moglo povezati ove dvije politike i ideologije. Rezultat takvih polaznih pozicija su manje-više tehnički odnosi Hrvatske i Srbije uz vječno podizanje tenzija: od politike i ekonomije, do sporta i kulture.
Međutim, ima jedna tema koja već godinama uspjeva premostiti sve ove “nepremostive” razlike između Beograda i Zagreba.
Naravno, radi se o pitanju statusa BiH kao države, odnosno bolje reći pokušaja podjele teritorija susjedne države, pri čemu bi nastali ponešto reducirani, ali još uvijek itekako atraktivni projekti nešto veće Srbije i nešto veće Hrvatske.
„Prelazak preko Drine i podebljanje hrvatskog pereca“…
I dok se po pitanju ‘Oluje’ Beograd i Zagreb uredno šamaraju, na temi BiH traje aktivna saradnja i aktivno potpomaganje. Nekada se to, nakon rata i zajedničke agresije, radilo „u rukavicama“, ali sada je ta strategija saradnje manje-više javno obznanjena.
Uostalom šta to radi Dodik u Zagrebu, a Čović u Beogradu?
Velikodržavni projekti susjednih zemalja nikada nisu bili življi, bez obzira na vječno zategnute odnose između Zagreba i Beograda. Radi se o dobro poznatom kontinuitetu jedne te iste politke, koja kroz protekle decenije samo mijenjala formu, ali čiji sadržaj ostao u dlaku isti – podijeliti BiH.
Bez obzira ko stoluje, uz tek jedan izuzetak predsjednikovanja Stipe Mesića. Vučić i Milanović, Plenković i Brnabić. U čemu je prava razlika?
Prvo je po dobro zamišljenom planu potrebno „federalizirati“ BiH (obaveza Zagreba) uz pozivanje na realnosti na terenu, a onda je konačno i raskoliti „u pravom trenutku“ (Dodik „faktor“).
Bez obzira na jaku retoriku, zbog rata, progona Srba i ‘Oluje’ i Vukovara, nacionalistočki krugovi u obje države su praktički razgraničili interese Srbije i Hrvatske u regionu i jedino im preostaje da se „završi sa započetim“ u BiH.
Mitinzi, koncerti, odlikovanja i „suze majki“ su za svjetinu i običan narod. Velikodržavne politike uredno razrađuju staru priču…
Baš zato smo svjedoci ove političke mimikrije i predstave u kojoj se bildaju nacionalni mitovi sa obje strane uz jake riječi i fino upakovane prijetnje, dok se u isto vrijeme uredno sarađuje na planu i projektu BiH kao „nemuguće i nefunkcionalne države“.
Beograd i Zagreb se vjerovatno nikada neće, niti žele dogovoriti i usaglasiti oko Oluje, Vukovara ili Jasenovca, ali petljenje u odnose u BiH im sve ove godine itekako dobro ide.
Preko stola se kao mrko gledaju, dok ispod stola crtači karata uredno i uporno kroje Bosnu…javno se svađaju, tajno ruke miju…
Tekst prenosimo sa autorovog bloga
