Stepen razočaranja u modernom sportu, a posebno u fudbalu, u pravilu je direktno proprcionalan stepenu ushićenja, koje se razbije o hridine realnosti i nikome dragog poraza.
Velež je bio na pragu „Vrata raja“, ali se na kraju, ipak pokazalo da su planovi i želje jedno, a stvarnost nešto savim drugo. Prirodno je biti optimista i vjerovati u čuda, ali se na tome, ipak ne može niti smije graditi cijela strategija.
Čuda su moguća i lijepa, ali imaju jednu lošu stranu – teško se ponavljaju…
Pošteno i realno gledajući, Veležov prolazak grčkog velikana AEK-a bilo je to čudo, koje su čekali vjerni navijači Rođenih sve ove godine i sve nakon toga je moglo biti samo bonus na kontu ekipe, koja se i doslovno i figuratiovno izdigla iz pepela.
Velež je izgubio od evidentno bolje i skuplje ekipe iz bogate Švedske, ali nije poražen!
Imajući u vidu sve elemente ove uzbudljive sportske priče iz Mostara, Velež se sigurno može smatrati velikim pobjednikom, jer je prvo opstao, a onda se i vratio. Skoro – pa na staze stare slave.
Lijepo je bilo vjerovati i navijati za jednu takvu „bajku“, ali svemu dođe neminovni kraj. Sport, a posebno fudbal, je postao prije svega dobar i skup posao, pa onda sve ostalo. Moć novca u savremenom fudbalu određuje i tok svih ostalih stvari.
Veliki klubovi, bolje reći velike multinacionalne kompanije, skupo kupuju gotove vrhunske igrače – malima je predodređeno da stvaraju igrače i nadaju se da će jednom i oni biti u poziciji da zarade veliki novac. Tako to ide u kolopletu naganjanja lopte i velikog sponzorskog novca.
Najvažnije je da su se Rođeni konačno vratili i pokazali da mogu.
Sve ostalo je stvar nastavka sadašnjeg pozitivnog kontinuiteta i naučenih lekcija. Treba nastaviti sa dosadašnjom predanošću i vjerom u sebe i rezultati će sigurno doći.
Rođeni su pokazali da iza tog „branda“ još itekako ima starog žara, koji se može pristojno rasplamsati, ali samo pod uslovima da se dugoročno i dobro planira. Kao do sada…
Najveća vrijednost Velaža nije u igračima ili stadionu, koga treba završiti. Najvrijednije vlasništvo Veleža su njegovi navijači, bez kojih sigurno ne bi bilo ni ove evropske avanture. I nakon poraza navijači su pokazli da stoje uz svoj klub, koji je definitovno više od sportske ekipe.
Dok je tok huka sa tribina i navijača punih duha, Velež ne treba da strahuje za svoju budućnost.
Hajmo povjerovati, da je sve ovo nije samo „pozitivni incident“, već samo početkog teškog i trnovitog puta povratka Rođenih na evropsku fudbalsku mapu.
Tekst prenosimo sa autorovog bloga
