Iza scene-Faruk Kajtaz blog/Slučaj Mostar: Kulturološki ratovi i sindrom “močvare”

Piše Faruk Kajtaz

Samo tri stvari mogu Mostarce (i Mostarske) izvući iz ovdašnje poslovične letargije i cinčno-ironičnog odnosa prema događanjima u gradu i životu.

To su: fudbal/nogomet, (Velež i Zrinjski), plivanje (Lana i Amina), te Josip Broz Tito (NOB i NDH)! „Sveto trojstvo“ mostarskog plesa po ivici noža…

Suština ovog kulturološko-identitetskog prijepora je u dualizmu ideja i vrijednosti, koje su unaprijed – planski postavljene na suprotnim polovoma i bez stvrane mogućnosti da budu nekako sagledane sa barem (približno) slične pozicije.

Mogu se u Mostaru čuda događati, a da javnost preko svega manje-više pređe, kao preko plitkog potoka, ali kada se u sve uplete neka od predhodnih tema, onda se sve u tren mijenja!

Javnost doslovno „prokupha“, a društvene mreže, medije i „ulicu“ preplave stavovi, mišljenja…osude, pokude i pohvale. Povlače se crvene linije i ratuje argumentima, kao da se radi o najvažnijim mogućim pitanjima. Dapače, presudnim. Kao da ovaj grad nema nikakvih drugih problema ili dilema oko kojih bi isto tako moglo i moralo, što bi Mostarci kazali, „zavatriti“.

Velež i Zrninjski su konstante, koje su opet čista transmisija puno dubljih socioloških problema, pa i politike – naravno. Rat idejama i vrijednostima, ali „drugim sredstvima“. Guranje lopte je bitno, ali ne i presudno.

„Rat“ oko Lane i Amine je novijeg datuma, ali se takođe uklapa u isti sociološko-kulturološki model doživljavanja sporta, kao sukoba vrijednosnih stavova – „nas i njih“, samo predstavljenih u formi sporta. Radosti sportske pobjede i tuge u porazu.

Ali sve to je tek „mačiji kašalj“, dok se u igru ne uključi rasprava oko Tita, NOB-a, NDH ili vremana socijalizma!

Najbolji primjer za to je nedavna rasprava na zasjedanju Gradskog vijeća o inicijativi HRS-a da se preimenuje ulica Maršala Tita u Mostaru.

Za jedne „blasfemija“, za druge „suočavanje sa činjenicama“.

Upravo je takav bio i rezultat. 15 ZA – 15 PROTIV. Sve to itekao govori i svjedoči o „raspolučenosti“ Mostara, kada su u pitanju vrijednosni stavovi. Posebno na pitanjima iz domena bliže istorije/povijesti. Polovi su toliko udaljeni da niko ne sluša onoga drugoga ili njegove argumente. Stavovi su „zakopani“ i unaprijed definisani. Zapravo – „konačni“.

Jasno je onda zašto je svaki dijalog unaprijed osuđen na „igru gluhih telefona“ i svojevrsno natjecanje u dosljednosti. Ko će više „izdurati“.

U Mostaru se vode kulturološki ratovi, a da počesto ni sami sudionici toga nisu svjesni! Upadaju u vješto pripremljene i brižljivo pletene zamke od predrasuda, zabluda i nepristajanja da se na pravi način sagledaju činjenice, a ne reinterpretacije istih. Mi nismo samo nedovršena država, već i nedovršeno društvo!

Sve ove naizgled „nevažne teme“ na ivici bizarnosti, ipak su samo ogledalo naše stvarnosti. Znak „povišene temperature“ suštinski bolesnog društva, opterećenog viškom istorije i u vječitom nastojanju da se nešto „dokaže“, nekome objasni ili ako može ikako i nametne.

Zato u javnosti Mostara nemamo dijaloge, već samo gomile monologa istomišljenika što, opet, dovodi do efekta „močvare“ – male ustajale životne sredine u kojoj se „znaju pravila“ i u kojoj opstaju samo oni koji „znaju šemu za preživljavanje“.

U pitanju su lokalne i globalne frustracije, koje liječimo preko naših „ispušnih ventila“ – jakih simbola, koji su „i otrov i lijek“.

Zavisi samo od količine, koja se uzima! Možete li biti „Heroji“…bar jedan dan? (I da…ilustracija bloga je namjerno postavljena „naopako“…)

..We're nothing, and nothing will help us

Maybe we're lying, then you better not stay

But we could be safer, just for one day

Oh-oh-oh-ohh, oh-oh-oh-ohh, just for one day…

Tekst preuzet sa autorovog bloga

(Mostarski.ba)