Piše: Faruk Kajtaz
Jedni su (opet) vidjeli ono što su itekako već dobro znali i osjetili na vlastitoj koži…drugi su jednostavno ignorisali ono u što ne žele vjerovati i pored svih mogućih dokaza.
I prije skoro trideset godina i danas. Ista meta – isto odstojanje!
Prvi je to rezime puštanja u javnost najnovijeg snimka rušenja Starog mosta u Mostaru iz 1993. i dokaz kako u ovom gradu i dalje uredno žive dvije istine „pod jednim krovom“. Činjenice ne zanimaju one, koji ih ne žele vidjeti, dok sa druge strane vječito čuđenje: Zašto je to tako?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jndnostavan: Za zvanični Zagreb i dio Mostara, sukob HVO-a i Armije RBiH ili preciznije agresija na BiH se nije nikada dogodila! U najgorem slučaju, barata se sa terminom „nesretni sukob“, kao da svaki sukob, a posebno onakav kakav se desio u Mostaru i dijelovima BiH nije u suštini nesretan i tragičan? Zar postoje neki „sretni sukobi“?
Taj dio Tuđmanove „avanture“ u BiH se sve ove godine uredno prešujuće ignorira ili se čak i pored jasnih dokaza i haške presude uporno relativizira. I u ono malo reakcija stalno se naglašava kako Stari most bio legitimni vojni cilj, koga je „srušio rat“, dok se sve ostalo uredno prešućuje. Pa čak i nanovo reintrepetira na djelomično ili potpuno pogrešnim osnovama i premisama.
U toj varijanti stvarnosti i povijesti, HVO je tako „odbranio BiH i zbrinuo izbjeglice“, dok se „nesretni rat“ dogodio, zbog „ambicija nezahvalne Armije RBiH“, ali i „stranih obavještajnih službi“.
Haške presude liderima „HB“ su birokratki „zaprimljene“ i onda uredno pospremljene u najveće dubine prašnjave državne arhive. Pro memoria…
Nema katarze ili propitkivanja. UZP? Šta je to? Život ide dalje…bez obzira na presude i činjenice. Povijest se kroji prema potrebama i ranije razrađenim narativima, a haški presuđenici se uredno dočekuju i slave!? Ostali čekaju da odsluže svoje kazne, pa da se zatvori i to „nesretno poglavlje“.
Vlada „zavjera šutnje“ oko teme „o kojoj se ne govori“!
Govore tek rijetki, koji se usude taknuti u tu „tabu temu“. Zvanična politika…čak i ona lijeva ili liberalna…ona „građanska“ uredno prati taj „državotvorni narativ“ bez i najmanjeg pokušaja da se stvari pogledaju iz nekog drugog ugla. Računa se na protok vremena i zaborav, pa se i vinovnici takve jedne politike danas slave kao najveći heroji.
Oni, koji su „vjerovali“ da su Stari most „srušile kiše“.
Za Zagreb, a kako vidimo i dobar dio tzv. „međunarodne zajednice“, to je rat koji se samo „tehnički dogodio“. Hrvatska politika ne samo da se nije suočila sa neugodnom haškom presudom i izvukla neke pouke, već i dalje nastavlja po starom.
I ono najproblematičnije!
Zagrebu se opet dopušta da kroji odnose u BiH. To se čak više i ne krije. Plenković se time javno hvali. Schmidt na to značajno šuti, a zapravo odobrava.
Ovoga puta u igri nije gruba sila, već su tu zakoni, Ustav i nagodni Visoki predstvnik. Geopolitika, koja je surova i jednostavna i koja želi „završiti stvari“ na najlakši mogući način – pritiskom na najslabije karike, koje bi onda pristale na „nove realnosti“.
Baš zato nema ni katarze ni kajanja, ali ima itekako poodmaklih planova da se u miru „završi započeto“. Da stvari legnu pod pritiskom moćnih i jakih, jer je tako najlakše. Jer više nikoga ne zanima šta je bilo prije trideset godina, dok „gori Ukrajina“.
A „pravda i presude“? Koga to zanima…može pogledati „u arhivama“…moliću lijepo!
…ostat će istine dvije
tvoja da ničeg bilo nije
moja da bolujem
kao nikad prije…
