Iza scene Faruk Kajtaz: “Jedna kratka vijest”… Plenki na službenom putu!

Piše: Faruk Kajtaz

Jedna „kratka vijest“…ujahala je lagano ovih dana u medijski i politički prostor susjedne Hrvatske i cijele regije.

Naime, kako pišu, obično dobro obavješteni švedski mediji – premijer RH, Andrej Plenković sebe vidi kao ozbiljnog kandidata za novog Generalnog sekretara NATO saveza! Mediji u Hrvatskoj su se odmah raspisali i počeli nagađati.

Da li u tome ima nešto od istine? Šalje li Plenković poruke Hrvatskoj javnosti preko Skandinavije i Stockholma? I na kraju krajeva da li ima ikakvih šansi da zaista zasjedne u fotelju „prvog birokrate“ NATO saveza?

Sam Plenković nije bio previše razgovorljiv, što sugeriše da bi tu – u tom „dimu“, možda moglo biti i neke prave „varte“.

Šta više, premijer RH je ovu informaciju iskoristio da još jednom – poprilično uspješno „pecne“ predsjednika RH Zorana Milanovića, kazavši kako su se Šveđani eto – zabunili, jer su vjerovatno mislili na Milanovića, koga – tvrdi „Plenki“ – „jedva čekaju u komandi NATO saveza u Bruxellesu“.

Plenković je tako jednim udarcem „ubio dvije muhe“.

Prvo je dosta neodređeno komentarisao za njega „škakljivu temu“ mogućeg odlaska iz Hrvatske što mu neugodna (i desna i lijeva) oporba svako malo „nabija na nos“, te još usput vrlo vješto i cinično komunicirao svoju tezu o Zoranu Milanoviću kao proruski orijentiranom predsjedniku.

Ali, ostavimo (za)sada ta lokalna prepucanja dva jarca na političkom brvnu Hrvatske i pozabavimo se pozadinom ovakve informacije iz Švedske, čiji su mediji sve samo ne neozbiljna naklapala.

Na početku se odmah mora reći kako Pleković uživa solidan ugled u Bruxellesu, gdje ispunjava gotovo sve predispozicije da bude – doslovno – bilo šta. Pa i novi generalni sekratar NATO saveza…ako bude prilike. Jasno je prozapadno orijentiran, govori jezike, politički je i diplomatski spretan i ono najvažnije – jedan je od najvećih zagovornika jačanja NATO saveza i njegove uloge u ratu na istoku Evrope.

Radi se o tipu političara, koji je doslovce zalutao u HDZ-ovu hobotnicu, koja mu je više puta „pokušala doći glave“, ali se on uvijek nekako znao „iskobeljati“ iz tog smrtnosnog političkog zagrljaja.

Djelom, jer je i sam prihvatio logiku djelovanja najveće političke partije u RH, koja ne voli „političke slabiće“ i obožava imati jasno definiranog i odlučnog šefa. “Čvrstu ruku”. Međutim, u dubini svoje političke duše HDZ je zapravo vrlo vješto sklepana korupcijska mašinerija uvezana od nivoa općina do vrha države.

Takvog „zmaja“ Plenković sve teže može i kontrolirati, a ne još i zajahati. Stare su to „šeme“. Prastare…još od vremena Tuđmana i Šuška. Pažljivo složen niz političkih domina između kojih morate itekako oprezno hoditi kako ne bi upali u „domino efekat“ urušavanja vlastite pozicije pod teretom „duboke države“.

Sve do sada Plenković je uz pomoć Bruxellesa dobro „hendlao“ sve krize i afere, ali se nakon praktičnog pada optužnice protiv Ivice Todorića u slučaju „Veliki Agrokor“ našao na vrlo, vrlo skliskom terenu!

To je, vjerovatno, najjači udarac koga je do sada primio. Jači od svih dosadašnjih afera, koje su se odvijale na nižim novima.

Padne li pred sudom Agrokor, a vjerovatno hoće!? – Plenković je u problemima „do grla“, jer se sve ovako ili onako događalo pod okriljem njegove Vlade ili od njega postavljenih ljudi. Ono što se već sada itekako nazire je njegova politička odgovornost, a hoće li biti i još nešto više od toga – to ćemo tek vidjeti!

Dakle, na pomolu su problemi…a kada se nešto takvo dogodi, onda nije loše razmisliti o alternativama. Finim iskoracima iz jednih u druge cipele.

Ni Zapadu ni samom prozapadno orijentiranom Plenkoviću nije u interesu da on padne „uz larmu i tresku“, pa bi odlazak na neku važnu funkciju mogao biti odličan izgovor za napuštanje hrvatske i regionalne političke scene.

Da ode kao neko ko je „nagrađen“, a ne politički poražen ili osramoćen. Da radi ono što najbolje zna…bavi se diplomatijom.

Prema informacijama sa kojima raspolažem, Plenković je već započeo sa kontaktima u vezi mjesta Generalnog sekretara NATO-a, ali do toga je još dug put. Zapravo predalek.

Najvažnije je da u takvu opciju nekako uvjeri Amerikance, a onda bi sve išlo lakše. Kako sada stvari stoje, Plenković nije od SAD dobio „zeleno svjetlo“, ali nije niti odbijen. Smatra se, da je ova važna funkcija u NATO savezu, ipak rezervisana – prije svega za ženu, a onda i nekoga iz okruženja same Rusije.

Plenković ostaje u igri, ali su njegove „izlazne opcije“ puno vjerovatnije u nekom od važnijih tijela EU – odakle je i „postavljen“ za šefa HDZ-a i premijera RH. Recimo u Evropskoj komisiji.

No prije svega ovoga, Plenković ima zadatak da mjesto prvog čovjeka HDZ-a ostane u rukama nekog prozapadnog političara. On je svoju „dionicu“, kao što je to svjevremeno govorio Ivo Sanader po svemu sudeći – odradio.

Do iduće super izborne godine u RH ima dovoljno vremana da Plenković uredno pomete teren za nekog novog lidera, koji bi kao i on zasjeo, odnosno bio „projektovan“ za to mjesto.

Ko je spomenuo Vladimira Šeksa, zvanog „Kingmaker“?