Izdavačka kuća Connectum: Prvi put u javnosti roman “Melun” Envera Čolakovića

Izdavačka kuća Connectum štampala je roman “Melun”- do sada neobjavljen rukopis bosanskohercegovačkog pisca Envera Čolakovića, poznatog po svom čuvenom djelu “Legenda o Ali-Paši”.

“Melun” je objavljen tek 47 godina nakon piščeve smrti.

Ispravljajući nepravdu vremena, u kojem je Enver Čolaković, plodni bh. prozaist, pjesnik i prevodilac, dugo bio prešućivan i zatajivan, prolazeći kroz vlastite nedaće na razmeđu antifašističke borbe i historijskih previranja na balkanskim prostorima, izdavač je u predgovoru objavljene knjige zapisao:

“Malo je izdavača u svijetu koji se mogu pohvaliti da su objavili knjigu koja je punih devedeset godina (!) čekala svoje prvo štampanje. Melun je napisan davne 1934. godine. Sada je to historijski roman. Ali samo zbog, ako se tako može kazati, tehničkih razloga; vrijeme i ambijent u kojem je radnja romana smještena. Dijalozi glavnih protagonista u romanu su nešto sasvim suprotno historijskom. Nevjerovatno je do koje mjere su ta viđenja, stavovi, razumijevanja, očekivanja, stremljenja aktualna i ovovremena za sve nas sa južnoslavenskih prostora ili, kako se to danas najčešće kaže, regiona. Možda baš višak historije, na balkanskim prostorima permanentno prisutan, najviše doprinosi toj aktualnosti ovog romana. Kao što je, možda, taj višak historije i glavni razlog maćehinskom odnosu spram književnog opusa Envera Čolakovića.

Nevjerovatna je i razina naše aljkavosti i nemara spram vlastite kulturne historije, književne baštine i spisateljske zaostavštine autora Envera Čolakovića. Jedva da smo posjedovali i šturu informaciju o postojanju ovog rukopisa. Connectum ga objavljuje integralno, bez bilo kakvih uredničkih dotjerivanja i skraćivanja, osim minimalnih, nužnih leksičko-pravopisnih intervencija”-navode iz Izdavačke kuće Connectum.

O romanu “Melun” koji je Enver Čolaković počeo pisati još kao mladić, a zbog okolnosti Drugog svjetskog rata” uspio završiti tek 1950. (ponovo rekonstruišući dva nedostajuća poglavlja) sam autor je za života zapisao:

„Osnovna misao Meluna da čovjek otrovan strašću za stjecanjem kapitala ne može da se svojom vo­ljom izmijeni i preodgoji, već da je za to potrebna korjenita; izmjena društvenog sustava, mislim da je u romanu do­voljno plastično iznesena, kao i ilustracija vremena ekonomske krize iz koje su izrasli i fašizam i nacizam i koje je danas – historijsko“.

Najveća vrijednost romana Melun, prema ocjeni kritičara je, što je to rukopis koji je dokumentirao i oživio stari jezik kojim se nekada govorilo u Bosni.

“Melun je, po vlastitom priznanju autora, bio preteča velikog, svevremenog Čolakovićevog romana Legenda o Ali-paši. Pored svih umjetničkih vrijednosti koje oba romana imaju, oni su i jedna od najboljih podloga dokumentiranja i trajnog memoriranja prelijepog jezika koji se je nekada koristio u ovoj našoj prelijepoj zemlji Bosni i Hercegovini. Tek usput rečeno, tada se je po sarajevskim, čaršijskim sokacima prokletnik oslovljavao riječju – melun”-stoji u predgovoru izdavača.

Sam Čolaković, pripremajući roman za prvobitno “nesuđeno štampanje”, koje je ipak moralo sačekati decenije nakon njegove smrti, kao posvetu budućem čitatelju je zapisao:

“Kada sam, kao mladić, zamislio i napisao svog Meluna, on je bio aktualan roman onoga vremena i nimalo me ne čudi što mi je tadašnji beogradski izdavač Geca Kon savjetovao da ga, želim li ga objaviti, moram “oši­šati”, “ublažiti”, jer ćemo inače stradati i on i ja, a djelo će cenzura svakako zabraniti. Nisam brijač, već pisac, zato je Melun ostao da čeka – bolja vremena, a dočekao je – rat.

Meni je osobno Melun drag roman iz više razloga. Ma koliko bila istinita tvrdnja da svaki otac voli svako svoje dijete, moj Melun je ipak neka po­sebnost. Možda najviše zbog toga, što me je upravo on potakao da na osnovu jedne priče (slične legendi o Koštri u Melunu) napišem svoj treći i davno objavljeni roman Legenda o Ali-paši s prvenstvenom namjerom da sačuvam (bar u li­teraturi) jezik stare Bosne i pokušam sintetizirati jedno nehistorijsko, vanhistorijsko, metahistorijsko “bosansko vrijeme legendarnog Ali-paše”. U Melunu je, naime, samo jedna, po mom dubokom uvjerenju najglavnija osoba romana, hadži Mujaga, pravi korjeniti stari čaršinlija, zato sam kon­cipirao drugi roman u kom su svi akteri različite varijan­te hadži Mujaginih predaka. Danas Melun više nije aktua­lan roman suvremenosti – već historijski roman. Šta ćemo, život u ovom XX stoljeću juri takvom brzinom da je svaki onaj koji je proživio pedesetak godina – prošao nekoliko historijskih faza sveljudskog razvoja”.

Moram se čitatelju ispričati zarad ne­kih izmjena u mom Melunu. Te izmjene nisu tekstualno bit­ne i ne utječu na radnju romana. Original je, naime, bio pisan jezično presmiono. Milan Popović i sve beogradske ličnosti govorili su u dialozima romana ekavicom, i to ti­pičnim jezikom beogradske čaršije tridesetih godina, gospođa je Reh pak toliko miješala njemačke i hrvatske riječi, da bi sve što je rekla trebalo objašnjavati u rječniku, dubrovčani su govorili “po dubrovački” (naravno, koliko mi je, kao, mladiću, taj jezik bio poznat!). Tako je Melun bio jezični konglomerat gotovo neshvatljiv za sve one čitatelje koji ne vladaju svim varijantama i dijalektima jezika naše domovine. Zato sam, osim najnužnijih turcizama, germanizama i galicizama, jezično koliko se god dalo ujednačio tekst“ .

Ove godine se navršilo 110 godina od rođenja Envera Čolakovića koji je, kako to stoji u predgovoru knjizi, istkao veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni.

Zato je Izdavačka kuća Connectum zajedno s romanom “Melun” također odštampala i čitateljima ponudila reparirano i dopunjeno izdanje Čolakovićeve knjige “Legenda o Ali-Paši” kao “vlastiti doprinos kulturnoj samosvojnosti i uzdizanju dostojanstva bosanskog čovjeka”.

O ENVERU ČOLAKOVIĆU – IZVOR “Dnevnik 12. VIII 1953”

Enver Čolaković se rodio 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu je bio industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky.

Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković se seli u Sarajevo.

Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali-paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje muslimanskih sela.

Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji hrvatski roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka.

Izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape. Legenda o Ali-paši, štampana 1944., dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u “Vijencu” br. 6-10.

Kraj Drugog svjetskog rata Čolaković dočekuje kao slomljen čovjek.

Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje biva uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Hamid Dizdar, brat Maka Dizdara, mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu.

Potpuno nevin, Enver Čolaković bio nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine.

Ovo ga je slomilo, premda je ubrzo bio pušten na “slobodu”. 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele.

Enver Čolaković je pisao uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak – Simfonija rijeci u a-molu.

Tih godina također počinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme.

Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju.

Zatim piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur’anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata.

Dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap, Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske.

Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad.

Umro je u Zagrebu 18. avgusta 1976. od posljedica srčanog udara.

ZLATAN ČOLAKOVIĆ, SIN ENVERA ČOLAKOVIĆA O ODJECIMA DJELA SVOG OCA

„Književnost Envera Čolakovića danas je življa nego li ikad za njegova života.

Alija Leptir, Hasan dedo i Almasa (Legenda o Alipaši) oživjeli su u srcima potpuno nove generacije čitatelja. Nakon devastacije rata, Enverovo Sarajevo pruža osvježenje i nadu u bolji svijet, svijet u kome pravda i poštenje pobjeđuje i kome svi moramo težiti. Pisac u dnevničkim zapisima poručuje: “Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni…

Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…”(Dnevnik 12. VIII 1953.)

Nakon piščeve smrti 1976. godine, uz brojna izdanja Legende o Alipaši, objavljena su po prvi put i mnoga druga njegova kapitalna djela, poput antologije mađarske poezije Zlatna knjiga mađarskog pjesništva, te romana Lokljani, Mali svijet, Jedinac i knjiga poezije Izabrane pjesme i Bosni. Čolaković je i jedan od najtraženijih naših pisaca na Internetu.

Za svog života često prešućen i zatajivan, Čolaković je 1997. dobio najljepši poklon u zbirci eseja o Legendi o Alipaši, koji su dobili nagradu Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. U toj zbirci Edina Žugor, studentica književnosti, ovim je riječima zaključila svoju radnju:

“U okrilju noći spava moje Sarajevo. Vjetar nanosi priče. Jednu legendu napamet zna. Legendu o Alipaši. A možda donese i neku novu. Samo, toliko ljubavi rijetko koja legenda ili priča da može primiti koliko je primi roman Envera Čolakovića.” (Slike Sarajeva u romanu Legenda o Alipaši Envera Čolakovića, Sarajevo, 1997).

Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se državi Massachusetts. Prve rukopise njegovih pjesama pohranio sam u Zavod za književnost HAZU u Zagrebu.”

federalna.ba