Mehmed Begić: Tama zalutalog izvještaja

do not call a friend to witness what you must do alone

I

Treba se vratiti nježnostima.
Razmisli o tome dok ravnaš kravatu i namještaš suknju.
Neki su izgubili razum svjedočeći hrabrosti uz koju se tvoje tijelo kreće.

Nema pjesme bez ostavljanja, niti melodije bez igle. Prokletstvo Williama Burroughsa i zvučni zidovi Philla Spectora. Srca i pištolji. Prosute utrobe usamljenosti. Tako bude kad mora i ne mora. Odbijam vijesti. Sam kreiram stvarnost. Bez obzira na sve, zahtijevam pjesmu. Moje gramofonske igle su davno napravile svoje izbore. Čekaju me duge šetnje i ranjeni prsti. Jedan je pjevao drugog, drugi je pevao o jednom. Činio je to kroz valove električnog zaborava koji namjenjujem tebi. Moji demoni pripadaju metafizici, mada sam dijelio vazduh sa ubicama, lošim ljudima kojima je mučenje bilo samo jedan od oblika razonode.

U dvorištu je drvo ispod kojeg ću sanjati dugo. Ona izgleda kao da posmatra žice. Meksički ples smrti me vraća ćošku jedne ulice gdje sam uporno čekao da se pojavi. Ni smjene godišnjih doba me nisu pokolebale. Ako to nije blues, naučite me šta je – odzvanja vrisak kao refren zaboravljene himne uz koju si bacao novčanice iznad glava umornih plesačica. Svi će je naučiti napamet i ulica će postati njen dom.

II

Tim Hardin je u predsoblju, živi u poeziji Leonarda Cohena. Njegovo lice od mraka i uništenja, ipak je življe nego mnoga lica koja poznajem. Tipke na klaviru su polomljene, melodija se na to ne osvrće. Pepeo cigare je u odličnoj formi, i pjesma vraga privlači anđele. Kokteli su u rukama. Upravo sam smislio jedan odličan. Dosada nas uzalud posmatra sa okolnih krovova. Ništa nam ne može. Plešemo zaljubljeni. Orkestar je umoran i njegovi članovi će uskoro da napuste instrumente. Svima je jasno da muzici više nisu potrebni i da ih budućnost čeka u parkiranoj limuzini. Melodije teku kroz vene, krv je u mokraći.

Odbijam vijesti, trgam kablove, žvačem transmisije.
Tražim pjesmu upornije nego ikada prije.

Sporedna ulica postaje otvorena cesta od izlizanih prizora i starih automobila, nema joj kraja. Pocijepane su fotografije uvod u ménage à trois. Zabava koju imam na umu nikad ne prestaje. Um je prljava igraonica i najčišća poezija. Prošlo je vrijeme kada sam tražio nekoga da se udobno smjesti u okvire moje pažljivo pripremljene patnje. Sasvim naivno i nesvjesno, bio je to početak života u umjetnosti. Valjalo je živjeti čekanja, povjerovati u demokratiju, a onda je se i definitivno odreći, prezreti čuda i pripremiti za povratak u planine i šume. Nikada ne smetnuti sa uma konačni cilj. Osnovati sopstvenu gerilsku jedinicu. Jedinica jednoga sa munjevitim partizanskim akcijama. Efektivna i oprezna sa uznemiravanjem srca. Ljubav je vatra i svako bi da bude dio te stihije. Šta bismo bez omiljene igre?

III

Ovdje ranije sviće.
Prije toga ptice ljupko i nemilosrdno rastrgaju tišinu.
Čini mi se da se nikada neću navići na to.

Uvijek sam te slušao, čak i kada se činilo da nema povratka i da je sve što imam za ponuditi haos od neuhvatljivih snova. Od manifesta do manifesta,  uvijek se manifestirajmo u bolje verzije sebe, to bi trebala biti mantra.  Pretvorio sam se u kašu od nezabilježenih optužbi i jeftinih planova. Zapamtio sam da moram potražiti Tima Hardina. Naravno da sam ga našao, ali ti nikada nisam podnio izvještaj. Bilo je prekasno, baš kao što je i sada. Oduševio me je njegov smijeh u ruševinama tvoje pjesme. Hardin i kosti trbušne plesačice koje su davno pretvorene u pepeo. Kao i ona cigara, uostalom. Žice za tvoju pticu. Blagonaklonost sirupa za kašalj i usputnih sedativa upravo počinje. I ja stojim tu na uglu, gdje je nekad bila ulica.