Ovo što na slici vidimo, nije neki slučajno fotografisan objekat, nego je to objekat za koji se već 30 i kusur godina obećaje ponovna izgradnja, iz godine u godinu, desetljeća u desetljeće.
Piše: Ela Behmen, student Studija dizajn interijera u Mostaru
Onima koji se zgrade “Razvitka” sjećaju, dok je još bio u punom sjaju, daje se nada da će jednoga dana ponovo zasjati punim sjajem, a na nama ostaje da iščekujemo povratak otpisanog.
Početkom marta 1970. godine, tačnije 1. marta, u Mostaru je otvoren objekat koji je važio za prekretnicu izmedju austro-ugarske i modernije arhitekture.
“Razvitak” nije bio samo objekat izgrađen po modernim standardima, već je predstavljao objekat koji je po svojoj formi posjedovao ono najvažnije, funkcionalnost. Ta funkcionalnost predstavljala je objekat, koji u cijeloj svojoj formi posjeduje javni, ali i stambeni dio.
Prednosti ovog tipa gradnje
Danas u svijetu arhitekture možemo često vidjeti objekte, koji su izgrađeni na takav način, da barem jedan dio objekta posjeduje javni dio, koji obično podrazumjeva niz trgovina, obrta, odnosno niz radnji koji će stanarima, koji žive iznad takve etaže, omogućiti da njihov boravak u takvom objektu bude koristan, ali i funkcionalan. “Na dohvat ruke”!
Stanari jednog takvog objekta se zbog kućanskih potrepština, koje im nedostaju u zadnji tren, ne bi morali odvajati od svoje zgrade. Dovoljno bi se bilo spustiti liftom u prizemlje i kupiti potrebno.
“Razvitak” je bio jedan od posljednjih objekata, građenih na takav način u Mostaru. Poslije rata, u Mostaru su se uzdizali neboderi, zgrade, tržni centri, ali ni jedan od tih objekata u svojoj konstrukciji nije ustvari, posjedovao funkcionalnost kakvu je imao “Razvitak”.
Jednostavno, zgrada “Razvitka” je ostala na samom vrhu sadržaja mostarske arhitekture, čak i bez pokušaja restauracije, a koja bi građanima Grada Mostara, sigurno promjenila trenutnu sliku o uređenju grada.
Kao studentu kojem je, za završni ispitni zadatak bila potrebna ideja za osmišljavanje izgleda makete iz predmeta Arhitektonske kompozicije, sjetih se nekadašnjeg mostarskog giganta.
Iako je za svoj kratak vremenski period rada bio najveća atrakcija, tada već evropski uređenog grada, ni danas od strane građana nije pao u zaborav.
Bez obzira na niz neprospavanih noći, radeći na ovom projektu, s ponosom ću se prisjećati činjenice, kako sam nekadašnji simbol, međuostalim simbolima našeg grada, iz ideje pretvorila u nešto opipljivo, pomalo modernizovano, ali ipak dosljedno činjenice da mladi naraštaji, iako rođeni nakon devastiranja mnogih objekata, ipak brinu o budućem izgledu grada i pridaju važnosti očuvanja sjećanja na nešto, što (iako prošlost) nastavlja živjeti svoju budućnost.
(Mostarski.ba)
