Historija Mostara neraskidivo je povezana s njegovim mostovima. Podizani u različitim historijskim razdobljima, pod upravom različitih država i u skladu s potrebama grada koji se širio, oni predstavljaju vrijedan dio graditeljskog i kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Stari most odavno je prepoznatljiv simbol Mostara i jedna od najpoznatijih građevina u zemlji. Ipak, priča o mostarskim mostovima mnogo je šira od njegove historije. Musala, Carinski, Lučki, Avijatičarski, Tekijski, Bunurski, Željeznički, Južni, Bjelopoljski i Drežnički most dio su gradskog prostora i svjedoci različitih etapa njegovog razvoja. Uz Neretvu, važnu ulogu u nekadašnjem izgledu grada imali su i mostovi preko Radobolje, piše Stav.
Od osmanske do austrougarske uprave
Mostar se razvijao uz Neretvu, a širenje grada tokom 19. stoljeća donijelo je potrebu za novim prelazima preko rijeke. Jedan od njih bio je most na Musali, čija je gradnja započela u drugoj polovini 19. stoljeća, još za vrijeme osmanske uprave.
Namjera je bila rasteretiti Stari most, koji je u tom trenutku već stoljećima povezivao dvije strane grada. Međutim, Hercegovački ustanak 1875. godine prekinuo je započete radove.
Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine počinje novo razdoblje urbanističkog i građevinskog razvoja Mostara. Gradnja mosta nastavljena je, a 1882. godine završen je prelaz koji je dobio ime po caru Franji Josipu I. Bio je to jedan od prvih velikih infrastrukturnih zahvata nove uprave u gradu.
Most je tokom narednih decenija mijenjao nazive. Nosio je ime Petra Karađorđevića, potom je bio poznat kao Titov most, dok danas nosi naziv Most Musala.
Lučki most i gradnja u vrijeme Austro-Ugarske
Intenzivniji razvoj Mostara krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahtijevao je dodatne prelaze preko Neretve. Tako je nastala potreba za izgradnjom mosta na području Luke.
Posebno mjesto u njegovoj historiji zauzima Mujaga Komadina, tadašnji mostarski gradonačelnik, koji je imao važnu ulogu u pokretanju ovog projekta. Radovi su započeli 1912. godine, a most je otvoren krajem juna 1913. godine. Gradsko vijeće odlučilo je da ponese ime gradonačelnika koji je bio zaslužan za njegovu izgradnju.
Dug 72 metra, Lučki most ostao je zabilježen kao prvi armiranobetonski most u Bosni i Hercegovini. Njegovu izgradnju finansirala je Austro-Ugarska, a projekat je predstavljao važan korak u modernizaciji gradske infrastrukture.
Još jednu zanimljivu priču krije Carinski most. Njegova gradnja počela je tokom Prvog svjetskog rata, a završetak radova dočekan je u drugačijim političkim okolnostima od onih u kojima je projekat započet. U izgradnji su, prema historijskim zapisima, učestvovali i ratni zarobljenici iz Rusije i Italije.
Projektovanje se veže za Miloša Komadinu, inženjera koji je ostavio trag u graditeljskoj historiji Mostara. Most je u jednom periodu nosio ime Ive Lole Ribara, dok je danas poznat kao Carinski most.
Stari most – graditeljsko remek-djelo iz 16. stoljeća
Iako su mostovi nastajali u različitim razdobljima, Stari most ostaje najprepoznatljiviji dio mostarskog graditeljskog naslijeđa. Njegova izgradnja počela je 1557. godine, za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, a završena je 1566. godine.
Prema podacima UNESCO-a, most je projektovao i izgradio Mimar Hajrudin, učenik čuvenog osmanskog arhitekte Mimara Sinana. Njegov kameni luk, podignut visoko iznad Neretve, predstavljao je izuzetan graditeljski poduhvat za vrijeme u kojem je nastao.
UNESCO je 2005. godine područje Starog mosta i stare gradske jezgre Mostara upisao na Listu svjetske baštine. U obrazloženju se posebno ističe arhitektonska vrijednost ovog prostora, nastalog prožimanjem različitih kulturnih i graditeljskih utjecaja.
Mostovi koji su povezivali grad
Mostovi u Mostaru nisu bili samo infrastrukturni objekti. Njihov položaj utjecao je na razvoj gradskih naselja, trgovine i svakodnevnog života. Izgradnja novih prelaza omogućavala je širenje grada i povezivanje dijelova koji su ranije bili udaljeniji.
Tokom ratnih dešavanja devedesetih godina dio mostarskog graditeljskog naslijeđa pretrpio je velika oštećenja, a pojedini mostovi su srušeni. Njihova poslijeratna obnova bila je dio šireg procesa obnove grada.
Ipak, priča o mostarskim mostovima ne završava na Neretvi. Jedan poseban dio graditeljskog naslijeđa vezan je za Radobolju, rijeku koja je nekada imala sasvim drugačije mjesto u životu Mostara.
Radobolja, zaboravljeni dio mostarske priče
Radobolja je nekada bila mnogo više od vodotoka koji protiče kroz grad. Njene obale bile su dio svakodnevnog života stanovnika, uz njih su se nalazile bašče, prilazi vodi i manji mostovi koji su povezivali okolne mahale.
O nekadašnjem značaju Radobolje svjedoče i zapisi o životu uz njene obale. Historijski prikazi bilježe da su stanovnici do šezdesetih godina prošlog stoljeća koristili njenu vodu, a uz rijeku su postojali posebno uređeni kameni prilazi, stepenice i mjesta za zahvatanje vode i pranje veša.
S vremenom su urbanizacija, izgradnja stambenih objekata i promjene u gradskom prostoru znatno izmijenile izgled ovog područja. Radobolja je na pojedinim dijelovima izgubila nekadašnji karakter, a pristup njenim obalama postao je znatno otežan.
U starijim urbanističkim planovima postojala je ideja o uređenju prostora uz obje obale, sa šetnicama i biciklističkim stazama. Takvo rješenje omogućilo bi da Radobolja postane jedan od najljepših javnih prostora Mostara. Međutim, veliki dio tih zamisli nikada nije ostvaren.
Mostarski mostovi danas predstavljaju vrijedan dio historije grada, od osmanskog graditeljskog naslijeđa do austrougarske modernizacije i savremenih infrastrukturnih zahvata. Njihove priče govore o razvoju Mostara, njegovoj arhitekturi i ljudima koji su kroz različita vremena oblikovali njegov izgled.
Stari most ostao je njegov najprepoznatljiviji simbol, ali svaki od ostalih mostova čuva dio historije koji zaslužuje da bude ispričan.
(Mostarski.ba)
