Na današnji dan 10. 12.

1961- 10. decembra 1961. godine jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, Ivo Andrić, dobio je Nobelovu nagradu za roman “Na Drini ćuprija”. Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Svečana dodjela nagrada održana je u Stocholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. A ovo najveće svjetsko prizanje Andriću je dodjelio dr. Anders Esterlling, član Akademije.

Andrićev govor na svečanoj dodjeli koji je nazvao “O priči i pričanju”

“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.”

Nagradu koju je dobio odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

 

1948- Na današnji dan, 10.12.1948. godine, u Mostaru je rođen Duško Bajević. Izdanak čuvene Omladinske škole Veleža, i jedan od najboljih igrača svih vremena Kluba.

Jedan od najboljih i najpopularnijih hercegovačkih fudbalera, sa 164 gola drugi (iza Santrača – 218) jugoslovenski prvoligaški strijelac svih vremena, najbolji golgeter u prvenstvu 1969/70. godine sa 20 golova (zajedno sa Santračem) i reprezentativac-rekorder u broju postignutih golova na jednoj međudržavnoj utakmici: 14. juna 1972. protiv Venecuele (10:0) pet puta je zatresao protivničku mrežu.

Vitak, odličan tehničar sa elegantnim potezima, igrao je odlično glavom i bio jedan od najefikasnijih vođa navale u jugoslovenskom fudbalu.Karijeru je počeo 1963. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a dres prvotimca prvi put je obukao 13. septembra 1966. i za više od trinaest godina igranja u dresu mostarskih “rođenih”, odigrao je ukupno 568 utakmica i postigao 468 golova, od čega u prvenstvu 321 utakmicu i 164 prvoligaška gola.

Sa zapaženim uspjehom igrao je četiri sezone (1977-1981) za boje grčkog prvoligaša AEK iz Atine, a kad se jula 1981. vratio u Mostar, nastavio je da igra za Velež sve do 26. juna 1983, kad se na utakmici protiv Partizana u Beogradu posljednji put pojavio na prvoligaškoj sceni. Od fudbala se zvanično oprostio 17. avgusta 1983. na utakmici protiv Hajduka u Mostaru.
Uz jednu utakmicu za omladinsku (1967) i devet susreta i četiri gola (1968-1971) za mladu reprezentaciju, odigrao je i 37 utakmica i postigao 29 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 8. aprila 1970. u susretu protiv Austrije (1:1) u Sarajevu, u kome je postigao jedini gol za Jugoslaviju, a od dresa sa državnim grbom oprostio se 8. maja 1977. na utakmici protiv Rumunije (0:2) u Zagrebu. Učestvovao je 1974. na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj.

Kao odličan vođa navale i istaknuti strijelac, na većem broju medudržavnih utakmica postizao je odlučujuće golove za Jugoslaviju: 1970. protiv Austrije (1:0) u Gracu, 1972. protiv Paragvaja (2:1) u Manausu – oba gola, 1972. protiv Perua (2:1) u Manausu – oba gola, 1972. protiv Španije (2:2) u Las Palmasu – oba gola, 1973. protiv SR Njemačke (1:0) u Minhenu, 1977. protiv Kolumbije (1:0) u Bogoti i 1977. protiv Meksika (1:0) u Montreju.

Neposredno po završetku igračke, počeo je karijeru fudbalskog trenera, u Veležu, s kojim je 1986. godine osvojio Kup Jugoslavije, tadašnji Kup maršala Tita. Velež je u finalu pobijedio zagrebački Dinamo sa 3:1, a 1987. godine igrao je u finalu.
U AEK se, kao trener, vratio 1988 godine i iste sezone je sa ovim klubom osvojio titulu prvaka Grčke, prvu za AEK poslije 10 godina. AEK je pod Bajevićevim vođstvom prvak Grčke bio još tri puta, uzastopno (1992, 1993, 1994).

Bajević je 1997. postao trener Olimpijakosa, s kojim je iste sezone osvojio titulu prvaka Grčke, a 1999. „duplu krunu“, prvenstvo i Kup. Posle Olimpijakosa kratko se zadržao u solunskom PAOK-u, kome je donio Kup Grčke 2001. godine. U AEK se vratio 2002. Neki od navijača AEK-a su ga vrlo neprijatno dočekali, jer nisu zaboravili Bajevićev prelazak u redove najvećeg rivala Olimpijakosa. Iako je sa AEK-om ponovo postigao zapažene rezultate, između ostalog i u Ligi šampiona, Bajević je zbog velikih pritisaka napustio klub. Ponovo je sjeo na klupu Olimpijakosa, s kojim je iste sezone, sa deset osvojenih bodova u grupi, bio nadomak plasmana u drugu rundu Lige šampiona, ali je zato „dogurao“ do četvrte runde rundu Kupa UEFA.

U maju 2006. preuzima funkciju šefa stručnog štaba FK Crvena Zvezda (Beograd), osvaja jesenju titulu sa čak 14 bodova prednosti nad Partizanom, ali 10.marta 2007. za vrijeme utakmice sa novosadskom Vojvodinom (0:3) povukao je šokantan potez – ustao je i uputio se ka svlačionici, iako je do kraja meča ostalo 20 minuta. Dok je odlazio pratili su ga povici “Dušane odlazi”.
Nakon beogradskih “crveno-belih”, ponovo se vraća u Grčku, ovog puta na klupu solunskog Arisa, sa kojim je u sezoni 2007-08 napravio odličan rezultat pošto je u nacionalnom šampionatu Grčke svoj klub doveo do četvrtog mjesta, a u nacionalnom Kupu „drevne države“ dogurao je do polufinala. U julu 2008. podnio je ostavku na mjesto šefa stručnog štaba Arisa, jer su funkcioneri kluba tražili od njega da izbaci iz ekipe odbrambenog igrača Avrama Papadopulosa, nakon što je fudbaler odbio da produži ugovor sa klubom.

U novembru 2008. preuzima atinski AEK. Ovo je treći mandat mostarskog trenera na klupi atinskog kluba. Vodio ga je od 1988. do 1996, zatim od 2002. do 2004.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba/Historija.ba)