1975. Godišnjica smrti Ive Andrića
Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu na Lašvi (opština Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.
U oktobru 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz historije, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…
1924. godine na Filozofskom fakultetu u Grazu brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft)
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…
Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Nagradu koju je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”
Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Umro je u Beogradu 13. marta 1975. godine.
1883. Rođen Mehmed Spaho
Mehmed Spaho je rođen 1883. godine u Sarajevu. Otac mu je bio veliki poznavalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beču (1906. god.). Doktorski ispit je polagao krajem 1907., a 1908. je promoviran u doktora pravnih nauka. Na početku se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906.-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik.
Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog sekretara. No tom položaju je ostao do stupanja u politički život. Bio je član Muslimanske narodne organizacije, član Narodnog vijeća poslije sloma Austro-Ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine.
Umro je 1939. godine u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka Cvetković-Maček sporazumu.
Mehmed Spaho je bio prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović je bio ministar vjera, Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja, a Spaho ministar saobraćaja. Spaho je također bio jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta.
U kategoriji "Na današnji dan" objavljujemo najznačajnije datume iz historije Bosne i Hercegovine.
(mostarski.ba/v3/)
