Na današnji dan 19. 8.

19.08.1878. Austrougarska vojska zauzela Sarajevo

Nakon žestokih uličnih borbi, austrougarske snage su 19.08.1878. ušle u Sarajevo i uspostavile svoju upravu. Radi odbrane grada Sarajeva, pokretu otpora pristupili su mnogi ugledni građani Sarajeva i oko 5.000 dobrovoljaca, i nekoliko topova. Bili su odlučni da brane grad do kraja. Napad austrougarskih trupa na Sarajevo izvršen je 19. augusta ujutro. General Filipović je znatan dio svojih snaga rasporedio u obuhvatni manevar preko brda koja dominiraju Sarajevom, a glavninu je uputio od Ilidže prema središtu grada. Bitka za Sarajevo trajala je oko šest sati. Bočne trupe su brzo savladale branioce na visovima i uključile se u napad na grad, tukući ga snažnom artiljerijskom vatrom iz 52 topa. Glavnina snaga naišla je na žestok otpor branilaca u zapadnom dijelu grada, ali ih je uspjela potisnuti prema središtu. Tu se vodila borba za svaku ulicu i svaku kuću, a u borbama su učestovovale mnoge žene, pa i djeca. Poslije podne, branioci su bili primorani da se pred nadmoćnim austrougarskim snagama povuku prema Romaniji. Prema zvaničnim podacima austrougarskog Generalštaba, u bici za Sarajevo austrougarske trupe su imale 370 mrtvih i ranjenih. Tačan broj gubitaka branilaca Sarajeva se ne zna, ali se računa da je bilo oko 350 mrtvih i 1.500 ranjenih.

Nakon zauzimanja grada austrougarske jedinice su hvatale i slale u zarobljeništvo građane koje su našle po ulicama, a naročito muslimane. Tako je uhvaćeno oko 600 osoba, koje su 24. augusta upućene u Olomuc u Moravskoj. General Filipović odmah je zaveo i prijeki ratni sud, koji je osudio na smrt 9 Sarajlija, među njima vješanjem, u narodu omiljenog, Muhameda Hadžijamakovića. Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama muslimana u Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni su natjerali austrougarski Generalštab da pojača snage i mobiliše štabove 3.,4. i 5. armijskog korpusa, 13., 14., 31. i 33. divizije i 14. konjičke brigade. Od tih jedinica obrazovana je II armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona sa 300 topova, 30.000 zaprežnih kola i 110.000 konja sa ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika.

19.08.1904. Rođen Nikola Šop

Nikola Šop je bosanskohercegovački pjesnik, koji je rođen u Jajcu, u Bosni i Hercegovini, 19. augusta 1904. godine.
Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug “svijetle samoće”, u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njegovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme, naivnom dobrodušnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromasnog sina” (1926), “Isus i moja sjena” (1934), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939) i “Za kasnim stolom” (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957) i “Astralije” (1961).

U Šopovoj poeziji, religioznost je dosegnula kosmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kosmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost modernog čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Na krivudavom putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme.

Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv modernog prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u BiH, u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog. Nikola Šop umro je u Zagrebu, u Hrvatskoj, 2. januara 1982.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Historija.ba)