Na današnji dan 30. 6.

Na današnji dan 1992. i 1993. godine naša domovina ostala je bez dva neustrašiva borca za njenu slobodu od okupacije – najprije bez Nevzeta Nanića, a kasnije i Midhata Hujdura Hujke

1993- Na današnji dan 1993. godine svoj život za odbranu domovine dao je heroj Midhad Hujdur Hujka.

Kao rezervi policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru u decembru 1991. godine, a nekoliko mjeseci kasnije postao je simbol otpora i snage Mostaraca.

Kada je formirana Armija RBiH imenovan je za komandanta bataljona Prve mostarske brigade. Nakon njegove pogibije ova brigada postala je 41. slavna brigada Armije RBiH.

Poginuo je u borbama za deblokadu Mostara, a posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala.
Godine 1992. odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a 1994. Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Saborci za Hujku imaju samo riječi hvale. Kako prenosi portal heroji.ba Nino Sefić njegov saborac i drug iz djetinjstva za Midhada je kazao kako je bio hrabar i pravi drug.

– Bio je previše pošten, u duši dobar čovjek koji se ničega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još kao dijete nametao se kao vođa – kazao je Sefić.

Iza njega su ostale supruga Ramiza i kćerke Elvina, Edita i Enita. Kažu, kako je i u najtežim danima nastojao otići da vidi svoje mjezimice. Hujka je, kažu, stalno hrabrio svoje borce uvjeravajući ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Planirali su da velika akcija počne 30. juna 1993. godine.

Esad Kosić, Hujkin saborac i nosilac ratnog priznanja kazao je kako je to bio dan kada su Mostarci trebali odlučiti da opstanu ili nestanu na ovim krajevima.

Njegovi saborci ističu kako je Sjeverni logor bio utvrđenje koje je bilo teško osloboditi, a umjesto da kao komandant brigade akciju posmatra sa komandnog mjesta, Hujdur je sa još jednim vojnikom preskočio ogradu kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanje komande HVO-a u logoru dok su oko njih padale granate.

Jedna granata ispaljena sa položaja HVO-a bila je smrtnosna sa komandanta Hujku.

Njegovi saborci kažu da je predosjećao da će poginuti, te je dan prije pogibije mostarskom muftiji kazao da želi da bude ukopan u mostarskim Šehitlucima.

1992- Nevzet Nanić Crni, brat legendarnog komandanta i jednog od devet heroja Izeta Nanića, poginuo je kao komandir voda za specijalna dejstva “Gazije” 30. juna 1992. godine u akciji zaustavljanja ofanzive Vojske Republike Srpske na brdu Osmača kod Bosanske Otoke.

Nevzet Nanić Crni, brat legendarnog komandanta i jednog od devet heroja Izeta Nanića, poginuo je kao komandir voda za specijalna dejstva “Gazije” 30. juna 1992. godine u akciji zaustavljanja ofanzive Vojske Republike Srpske na brdu Osmača kod Bosanske Otoke.

Tog 30. juna Nevzet je od svog brata Izeta dobio naređenje da s jedinicom ode u rejon Ivanjskog puta gdje su četnici već krenuli s tenkovsko-pješadijskim napadom. On je zatekao grupu boraca ispod brda Osmača gdje su i zaustavljeni četnički tenkovi. U žestokim bliskim borbama IDV “Gazija” i jedinice “Otočkog” bataljona uspijevaju zaustaviti tenkovsko-pješadijski napad, te nanijeti neprijatelju značajne gubitke.

Ipak, pred sami kraj odbrane kote u toku oslobodilačkih borbenih djelovanja, herojski, za odbranu zemlje i svog naroda, svoj mladi život položio je na bojnom polju. Uprkos svemu, “Gazije” su nastavile hrabro koračati putem svog komandanta i idejnog tvorca te su ubrzo postale jedna od najboljih i najelitnijih specijalnih jedinica 5. Korpusa Armije RBiH.

Posthumno, 15. aprila 1994. godine, dodijeljena mu je značka “Zlatni ljiljan”, a rahmetli Nevzet i njegov brat Izet Nanić pokopani su jedan do drugog u Nanića dolini na šehidskom turbetu u Bužimu.

Jedan od najboljih Nevzetovih prijatelja bio je Nihad Varcar.

“O Nevzi znam dosta toga jer smo dobar dio mladosti proveli skupa. Bili smo generacija, išli smo zajedno u osnovnu i srednju školu i svakodnevno se družili. On je studirao u Splitu, a ja u Bihaću, pa je znao vikendom dolaziti kod mene u Bihać. S nama su u društvu bili još i Rasim Šahinović Kamenica, Halid i Husein Bajrektarević. Nevzo je bio dobar učenik, ali pomalo nestašan izvan škole. Nije mu bilo ‘para’ u mnogo čemu. Imao je neku posebnu čvrstoću i vatrenost. Baš je imao petlje za mnoge stvari. Čim pomislim na njega, milion detalja mi pada na um. Kad se samo sjetim svih nestašluka iz srednje škole u Bosanskoj Krupi… Nas nekoliko koji smo se intenzivno družili trenirali smo i karate pa je redovno bilo marisana prije i poslije škole. Tako smo se mi kalili osamdesetih godina. Koliko smo samo puta bili izbačeni iz autobusa i pješice došli iz Otoke, Baštre ili s Brigova. Ali imao je Nevzet jednu posebnu osobinu, a to je da je bio nevjerovatno uporan i tvrdoglav. A u ratu je to loše. Kad sam vidio da je došao iz Hrvatske, meni je odmah bila muka jer sam znao njegovu narav i šta to može značiti u periodu koji slijedi. On je bio nevjerovatno uporan. Kod njega nije postojalo da nešto ne može. Zato sam se odmah zabrinuo jer sam više nego iko znao da je on osoba koja ni pred čim i ni pred kim ne uzmiče. Njemu je uvijek najveći izazov bio kad nešto niko ne smije učiniti, da to onda on uradi. A u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, i bilo – njegova neustrašivost i upornost da bude ispred ostalih i da uradi možda i nemoguće koštala ga je života”, kaže Nihad.

(Mostarski.ba/STAV)