Nada Zovko / O svemu ponešto: E moj zaboravljeni vojniče…

Ono što trebali smo čitati danas, na Dan nezavisnosti ove naše drage napaćene zemlje , bilo je o našim brzim hladnim rijekama i gordim visokim planinama, o snijegom prekrivenim šumama i zemljom mrazom okupanom iz koje uskoro provirit će prve visibabe.

A onda me zaslijepi vatra. I dim od starih guma što gore i štipaju za oči, dok crne i promrzle ruke pokušavaju se ugrijati, u zimskoj noći, što zbog leda i studeni, Sibirskom je zovu. I napaćena upijena lica, pogleda praznog, gdje već odavno očaj se nastanio. Pogurenih leđa, po kojim zimska noć nemilosrdno udara, kroz jakne tanke i od godina nošenja potrošene, u rukama drhtavim plastične čaše s nečim što na čaj podsjeća.

Nevolja brate, i gladan stomak na ovo natjera. Nekada prvi u ratu, a danas zadnji u miru. Među njima su oni što štitili su nas da odemo po kanistar vode, da izađemo iz okupiranog Grada na put spasa za negdje gdje bolje je, oni što na leđima svojim mršavim i krhkim nosili su nas do prve ambulante da ne iskrvarimo od zalutalog gelera, oni što nisu bili u podrumu kad gorilo je.

I znam, da to što stali su na sred ceste, pa ne možeš proći ni tamo ni vamo, znam da to ne rade da povrijede one koji našli su im se na putu. Žao mi i onih što ispaštaju, a ni za što nisu krivi. Ali očaj ponekad, ne ostavlja ti mnogo izbora. Kad izgubiš dostojanstvo, i kad unište ti snove koje si gladan sanjao vjerujući da iza rata biće mnogo volje, onda ti i život bude nevažan, onda svejedno ti postane.

U njihovim pogledima iščitava se, da svejedno im je, hoće li ih pokositi ova zimska noć, ili bilo šta drugo. Njih nepravda već je ubila. I grehota je… i haram je… iz sobe tople bilo šta reći. Suditi, a ne biti suđen, teško da može čovjeka zaobići.

Kažu, ne osuđuj čovjeka ako nisi u njegovim cipelama hodao, pa ne znaš kako mu je. Tako i jest! Njegove smrznute pocrnile drhtave ruke, što nad slabašnom vatrom i dimom od starih izgorenih guma ugrijati se pokušavaju, u noći ledenoj što Sibirskom je zovu, nisu moje ruke.

I zato grijeh mi je… I haram ti je, bilo šta za reći.

Samo moradoh progovoriti, o tuzi što svakim danom, sve veća je… jer kažu da ako šutiš, šutnjom odobravaš ono što jeste.

I zato progovorih…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)