Nada Zovko / O svemu ponešto: Moja domovina…

Hoćeš li da ti ispričam nešto? Jednom davno, bila sam sretna. Presretna je puno bolja riječ. Jednom davno, imala sam svoju zemlju. Imala sam domovinu, u koju sam se zaklinjala, i kojoj pisala sam pjesme. Moja domovina imala je rijeke zelene, bistre i snažne, a čuvale je planine što gordo su milovale naše plavo nebo. U domovini mojoj ljudi su bili sretni kada svake godine, pakovali su pune kofere, koje jedva uguraju u gepek stojadina, i pravac na more. I još koji ceker uspije stati, s paprikama i malim rešoom, da barem se kafa može u sobi zaliti i popiti s ćeifom na balkonu.

U mojoj domovini, imala sam prijatelje, s kojima dijelila sam klikere šestoperce,burek na velikom odmoru u školi, a poslije, i tajne najveće. Po brdima zemlje moje, sa školskom sekcijom, sadila sam male borove, koji trebali su prerasti mene i praviti hlad dobronamjerniku svakom, što ljepotom zemlje moje, opijao je svoju dušu.

A šta je sada s tvojom domovinom, imaš li je još uvijek?

Toga me je pitanja i bilo strah. Jer odgovor ne znam. Domovina moja… I imam je i nemam je. Tamo u srcu, i na putnoj ispravi, njeno ime zlatnim slovima napisano je. A tamo gdje sam je ostavila, ne mogu je više pronaći. Nema više sretnih ljudi s punim koferima natrpanim u gepek stojadina, što krenuo je na more. Umjesto njih, ulicama gradova zemlje moje, hodaju ljudi ispijenih lica, praznog pogleda i straha od onog što donosi svako novo buđenje.

Nikome više nisu zanimljivi klikeri šestoperci, ni partija remija na šarenoj kockastoj deci u debeloj hladovini pod velikom košćelom, na Neretvi.

Nema ni onih borova što sadila sam ih sa školskom sekcijom, što trebali su odavno prerasti mene. Narod ih posjekao da se zimi ogrije, kad hladan sjeverac i kroz kosti probija. A i škole su sve praznije, tako i da želiš burek podijeliti s prijateljem na velikom odmoru, prijatelja nema. Ili su otišli put bijeloga svijeta, ili su u međuvremenu od prijatelja, odlučili da postanu neprijatelji.

Tako da ja svakim danom imam sve manje domovine, i sve manje onog što zvalo se nekad domovinom mojom. I zato s tugom hodam, i kradem ljudima vrijeme, hvaleći se, kako sam i ja nekada imala domovinu. I rijeke zelene i snažne, i planine visoke što ljubile su svaki dan vrhovima svojim, naše plavo nebo.
Ima je još uvijek! Ima je i biće je opet, kakvo ti je to pitanje?

Onako lijepa i hrabra, oporavit će se opet. Ozdravljala je ona toliko puta, od onih što ranjavali su je godinama. A onda kad se oporavi, sjest ćemo opet, na neki balkon na moru. Pićemo kafu s rešooa u sobi, kradom da gazdarica ne primjeti, i ja ću ti onda pričati o ljepotama koje ima… moja domovina.

(Mostarski.ba / Nada Zovko)