Nada Zovko / O svemu ponešto : More je provod, more su koke…

“More je izvor života, jeli tako Moke. Moke je još dodao i to da se strankinje praaa, praaa, skaaa, juuu…”, e onda je vokmen počeo zavijati, i uvijek kad je najzanimljivije vokmen počne zavijati, a baterije su bile pravo skupe. Neko je rekao nemoj pojačavati puno, tada se baterije brže troše, al’ haj’ ne pojačaj na „ More je provod, more su koke…“, kad si dio k'o šipak punog autobusa na putu za more. U jednom autobusu mi, a u drugom domci. Mi odlikaši u jednom, i djeca dječijeg doma „Rade Vuković“ u drugom autobusu. I pravac Gradac, dječije odmaralište. Sa velikim spavaonicama podijeljenim na muške i ženske, terasom gdje su na večer bile igranke, i ogromnim restoranom u prizemlju. Još mi je pred očima slika plastičnih tanjira, od čvrste plastike, boje slonove kosti, bokali soka mućavca poredani po stolovima, i brižni vaspitači što po nekoliko puta glasno ponavljali su : “Ko hoće repete, neka stane u red!”

Mi, podijeljeni u dva autobusa do mora, a odmah po izlasku iz autobusa, svi k'o jedno. Od prijateljstva, simpatija pa do prvih ljubavi, i na kraju suza kada deseti dan ljetovanja moralo se poći kući. I urezana imena u velike debele listove kaktusa, da ostane vječno zapisano, tu na moru, u Gradcu gdje počelo je, i zauvijek će trajati.

“Milena i Safet zauvijek, 1983 „, pisalo je tamo blizu mola, i svi smo znali o kojoj Mileni i Safetu se radi, jer oni su bili najljepši par u cijelom odmaralištu. Zadnju večer na terasi na igranci, kad birali smo mis i mistera ljetovanja, njih dvoje smo izabrali. Dok plesali su, svi smo ih nježno gledali, i pjevušili apsolutni hit tog ljeta „Milena generacijo“ od Novih Fosila. To je nekako bila njihova pjesma. Zbog te Milene, što se u pjesmi spominje. I znali smo, da povratkom kući, u Mostar, njihova ljubav mora se nastaviti, tako su jedno drugom obećali, tako su u onaj kaktus urezali, da mora biti, zauvijek. Srce im govorilo, oni pisali.

“Milena generacijo moja, toliko toga nas dijeli…”, pjesma im na žalost postade sudbina. Kćerka odlikašica, Vukovac, od oca uglednog člana partije i direktora poznate fabrike, sa etažnim stanom od stotinu i dvadeset kvadrata, ne može nikako biti s domcem što sobu dijeli sa sudbinama sličnim sebi u dječijem domu „ Rade Vuković“. Barem je njen otac mislio da ne može. I tako se završila jedna, kasnije smo mislili, obična dječija fantazija, što dali smo joj ime ljubav. I zaboravili svi na Milenu i Safeta, život ide dalje, i neke nove ljubavi zauzele njihovo mjesto. I uzele za sebe, njihovu pjesmu.

A preksinoć? Preksinoć proradi utihla Etna u meni, i nasta nekakav potop i suza i ljubavi i vjere da ima nade za ovaj svijet, potop iz kojeg ni Noa sa svojom barkom spasio se nebi. I postadoh preksinoć Oma Batlak, ono nenadano, jer teško ti je trijezan sve to pohvatati.

Stani ! Stani, stani malo. Polako! Šta kažeš? Safet otišao u Ameriku, razveo se od Amerikanke ima kćerku s njom. Milena u ratu sa svojima otišla u Kikindu, muž joj umro, ima dva sina sa njim. I preko nekih poruka i veza, i garantnog pisma, Safet nju i njene sinove doveo u Ameriku. I vjenčali se njih dvoje, i imaju zajedničko dijete. Samo nisi siguran jeli dijete im zajedničko muško ili žensko. Ma stani lažeš. Ne može biti. Ne lažeš. Evo njen profil na fb, njih dvoje, nisu se puno promijenili u licu, samo Safet se dosta nadebljao.

I sada ćeš reći da je crno vino učinilo svoje, da previše je lijepo da bilo bi istinito, i da ljubavi ima još samo u peru mom i ovakvih poput mene, a ja ću ti reći ; Ako ne vjeruješ, otiđi u Gradac, onaj najveći kaktus s debelim listovima, preko puta našeg odmarališta kod mola, piše ti “Milena i Safet zauvijek, 1983”.
Što tada napisaše, srca im obećanja ispuniše.

“Milena generacijo moja…ništa nas više ne dijeli…”

(Nada Zovko/Mostarski.ba)