Nada Zovko / O svemu ponešto: Na šta ovo dođe, moj Aleksa!

Nisam ja Aleksa nikad ovdje dolazila zbog tebe. Nisam te vala ni gledala. Dolazila sam ja u ovaj tvoj park zbog mraka i drveća. Da se mogu poljubiti, a da niko ne vidi. I to ne jednom, nego puno puta. Nikad nisam došla ti sama. Nekad s ovim nekad s onim, ali sama nikad. Niko ti nikad nije došao bez momka ili cure, ili barem ljubavnika. Ali, nećemo sada o tome! Znaš ono, i kad vidiš ne vidiš! Što manje znaš, manje će te boliti glava. Iako, bolje znat’, da ne budeš mazlum u svojoj čaršiji.

Na šta ovo izađe moj Aleksa! Na šta dođe!

Sami u tvom parku, ti i ja! Evo sad te gledam. A šta ću kad nemam pametnijeg posla nego te gledati. Evo te i čujem! Je li ti to meni govoriš Aleksa? „…Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće vas grijati ko što ovo grije…“

Ne mogu ostati! Lako je tebi reći… „…gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…“ A gdje su moji Aleksa? Nema ih… Kupujem pupoljke najljepših ruža, znaš onih velikih što nekada smo sadili ispred škole za Tita, i tražim moje po Sutini, Maslinama, Bjelušinama, Šarića haremu… I dok spuštam ružu na hladan granit, odjekuje njihova tuga, zbog koje zaspali su baš tu snajper, rak, geler, infarkt, heroin, udes… I džaba ruža, i džaba suze, ne ustaju oni. Ne mogu, il’ ne žele, ko će znati…

Moram ići Aleksa! Moram pronaći ove žive tamo gdje jutra nisu vedra kao ovdje, tamo gdje ne znaš je li se smrklo ili svanulo. Na trgovima nekih hladnih država, moji sjede umotani u neke deke uz plinske grijalice i piju kafu u satu kad u pola je jeftinija. Oni tamo, a duša im ovamo. Moram i preko okeana, po osmijehe i liskaluke ovih mojih…

Na šta ovo dođe, moj Aleksa!

Ne može više tuge i boli stati u ove oči. Ispijena lica, polugladni stomaci, drhtave ruke što pitaju me „Imaš li cigaru?“ pohabane cipele i suha kifla u ruci bljedunjavog dječaka. Pogledi očaja, ali ponosa u smjeru poštara kad vrijeme je penzija. Gladni psi i mačke kojima na prvu, možeš prebrojati sva rebra… O Bože moj, nekada prije niko nije bio gladan, a mačke su bile debele i lijene… Sjećaš li se Aleksa, kad god bi se riba čistila, uvijek se znalo, glave idu mačkama!

„…Ja kakva je pusta, tako mi imana, stid je ne bi bilo da je kod sultana…“ Ti to Aleksa o ljubavi? Još je samo ima u tvojim pjesmama. Iako pati se ovdje zbog ljubavi, isto k'o što si ti patio nekada za Ankom, i na onaj svijet otišao s njom u srcu. Rastavili te od nje, jer njen križ nije mogao nikako uz tvoj krst. Tako ti je i sada. Mora biti kako narodu je drago. Iako narod spava, kad očajnici uz tužne pjesme jutra dočekuju u zadimljenim kafanama. Pogledi prazni, pljuju na ljubav, a žedni je k'o vode hladne što vazda teče pod Košćelom na česmi.

Nekako sam tužna Aleksa. Ovo je prvi put da sjedim ti u parku, onako praznih ruka. Dolazila sam ja ovdje i s rajom, nisam samo s momkom. Mili bi kupio punu kesu kifla iz Dugalića pekare, a Roki  svima po Kenijadu sa Carine. Mili je u kolicima. Ne pozdravlja me od kad je ranjen. Ljut na ove moje, od kojih je ranjen, samo okrene glavu. Htjela sam mu reći, nisam ja kriva, moji ne ranjavaju, ne znam više ko su moji, kad svi ste vi moji… Roki je negdje u bijelom svijetu, još ni jednom došao nije…

Ma vidi Aleksa!

Vratiće se moji iz hladnih zemalja gdje ne znaš je li smrklo ili svanulo, doći će i oni što preko velikih su mora otišli, biće opet srebrenih ibrika i đul bašta, sjedit ćemo opet u hladu jasmina, a kad kose raspletemo krenut će njima bururet u glavi. A kad to bude više ti nikad neću ovdje doći sama! Doću da se poljubim, i to ne jednom, nego puno puta!

(Nada Zovko/Mostarski.ba)