Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne spominji Ikar!

Nećemo danas o ratu! Nikad više nećemo o ratu, nego naruči meni Indijaner i jednu dužu s mlijekom. Zovi ga ti Papucaku, meni je bio i ostao kolač Indijaner!

“Vidi ih što danas nisko lete, najviše ih iz Italije zbog Međugorja. Vidi ovog što proleti, pade mi na pamet Ikarov let. Šta su nam ono pričali u školi za Ikarov let?”

Ne spominji Ikar! Nikad više ne spominji Ikar!

Šta ti bi?

Ništa mi ne bi… samo… ne spominji Ikar!

Ali, prekasno je. Indijaner više nije sladak, jer otvorila si kofer tuge kad spomenula si Ikar. A sada pusti me u miru da se sjećam…

“…Seko, ja sam dobro, jedva čekam da prođe rat da se najedem i da kupim tene, ove su mi tijesne i pukle sa strane…”

Sjećam se, taj dan bura je lomila sve što nije bilo slomljeno, a malo toga nije bilo slomljeno, od naših duša do krovova naših kuća. U promrzlim rukama, bilo je svo moje bogatstvo, bila je utjeha da još je živ, iako gladan u tijesnim tenama. U mojim rukama bila je poruka Crvenog križa. I bile su suze, od sreće što njegovom rukom pisano je, i od tuge što čekamo da rat prođe da se najede. Idem!

“Gdje ćeš? Ne možeš tamo, preko rijeke! Kako ćeš tamo?”

“Moram! K'o i ostali narod… neko što je htio neko što je morao. Moram bratu!”

I pođoh, kroz ruševine, dim i miris sasušene krvi, po nečemu što već odavno ne liči na cestu. I čekam! Čekam gdje će najače zaboliti, od metka što pogodi, ali dobri vojnici, s obe strane rijeke, što tu su, ne što žele, već što moraju biti, imaju dušu i ne ubijaju ovakve spodobe što hodaju cestom smrti, jer žao im ubiti onog što Bog mu pamet uze… I pređoh preko rijeke… pronađoh brata.

Grlim ga,i kažem da porastao je, a lažem jer smanjio se a njegova rebra, bolno podsjećaju na tugu i jad. A on krije ruke, crne i izgrebane, od cijepanja drva, i povlači prema dole barem dva broja manju majicu.

“Seko, dobro sam, nemoj plakati, danas sam sretan. Danas smo dobili jedan Ikar”

Šta ti je Ikar?

“To je konzerva, kad nju dobijemo, tad je slavlje, od nje se može svašta napraviti. Seko, obećaj mi nešto… kad rat prođe hoćeš li me odvesti na more?”

“Hoću, obećajem, gdje god želiš!”

“Dosta je! Prošlo je pola sata! Moraš ići na svoju stranu, i moli Boga da ne zapuca neko, od naših ili od tvojih”

A gdje ću ići… gdje je moja strana? Obe su ovo, moje strane rijeke. S jedne sam strane preplivavala Neretvu da uvalim se na bazen, a ne platim kartu.S jedne sam strane preko Carinskog mosta trčala kući na drugu, dok skupe crne Jasna hulahopke sukale su se oko noga. S jedne sam strane mosta dolazila ja, a s druge on, pa se na sredini uvijek poljubimo. S jedne smo strane uvijek krali karpuze sa kamiona makedoncima po noći, dok su spavali, i bježali na drugu stranu da nas ne uhvate. Pola me na jednoj strani rijeke, a pola na drugoj… a ne možeš živjeti, ako si pola čovjeka. Molim Vas ubijte me! Već sam ubijena, samo Vi završite posao do kraja.

“Zašto bi te ubili, iako nisi naša, mi ne ubijamo, hajde idi prije mraka”

I odoh ja… živa a ubijena… a brat osta na drugoj strani rijeke…

I opet dim, sasušeni tragovi krvi i nešto što nekada se zvala cesta… i opet dobri vojnici što ne ubijaju hodajuće spodobe što Bog im je oduzeo pamet… Molim Vas ubijte me! Tamo je brat, a ja sam ‘vamo, molim Vas ubijte me!

“Zašto bi te ubili, ti si naša ! A i da nisi,zašto bi te ubili?”

I pustiše me… da prođem… mene hodajuću spodobu, što Bog joj je oduzeo pamet. Nisu me ubili, ni jedni ni drugi, ubila su mene njegova oštra rebra pod mojim prstima, ubile me one puknute tijesne tene, i barem dva broja okraćala majica što na silu povlačio je prema dole, da ja ne primjetim.

I pustiše me da prođem, i da brojim dane, kada će rat prestati da održim obećanje i brata odvedem na more.

Hajde,naruči mi još jednu dužu s mlijekom. Nećemo o ratu danas. Nećemo o ratu nikako…

I molim te više nikad…

Ne spominji Ikar !

(Nada Zovko / Mostarski.ba)